ZAMISLITE KAKAV JE OSJEĆAJ SAHRANITI MAJKU GOLU U PLASTIČNOJ VREĆI! „Ma šta vi očekujete, meni je umrla djevojka 83. godište“
Foto: Screenshot / bolnicadoboj.com
Kao što smo već pisali, strah od nepoznatog, neadekvatni uslovi, a pogotovo afere koje su isplivale u doba korone, narodu su bili okidač da se zapitaju ko nas liječi, u kakvim uslovima, i šta je to što, u roku od nekoliko dana ubije, do tada, zdravog čovjeka.
Portalu Aloonline.ba javila se još jedna neutješćna kćerka čija se majka liječila u bolnici Sveti apostol Luka u Doboju.
– Moja mama je 13. novembra radila u bašti i tada je pokisla. Naveče joj se začepio nos i zaboljeli su je krajnici. Boljelo ju je kad guta ali imala je čulo mirisa i ukusa, nije kašljala, nikakav šum u plućima nije osjetila i uopšte nije imala temperaturu. To je bila obična prehlada, a i sama je bila svjesna da je pokisla i da se prehladila pa je jela što više voća i pila čajeve. Nakon tri dana, osjetila je da je grlo mnogo boli i da je malaksala jer nije mogla jesti zbog toga što je teško gutala pa sam je odvezla u porodičnu medicinu. Tu su mami ustanovili upalu krajnika i sinusa, dali joj infuziju i antibiotike. Pitali su da li je možda imala kontakt sa zaraženom osobom. Mama je objasnila da je bila vani, na promaji i kiši te da se odjeća na njoj osušila. Ni sa kim nije bila u kontaktu, nema temperaturu i zaključeno je da je sva ova prehlada posljedica kiše, a nikakva korona – počinje priču za „Aloonline.ba“ Violeta S.
– U četvrtak, 18. novembra i oko tri sata naveče, mama je primijetila da joj je teško disati. Rekla je da „vazduh neće ni na usta, ni na nos jer su se krajnici toliko upalili a nos se začepio“. Ujutru smo je odvezli u Dom zdravlja Derventa, a nakon pregleda nam je rečeno da nema nikakav šum na plućima niti kovid simptome ali su nas ipak poslali u Doboj da mama hitno slika pluća. Inače, Derventa je nedavno dobila status grada a mi nismo mogli nigdje mami uraditi snimak pluća. Lista čekanja je navodno toliko duga, da kada sam otišla u Dom zdravlja i pokazala uputnicu da hitno treba snimak pluća, rečeno mi je da snimak ne može biti gotov prije dva sata, mene ne interesuje tvoje hitno. Otišli smo za Doboj i tada kreće hodanje od jednih do drugih vrata. Dolazimo u krug bolnice, portir nam kaže da odemo na trijažu. Odemo na trijažu, pošalju nas da slikamo pluća. Popnemo se da slikamo pluća, tamo nam kažu da moramo prvo kod dokotice iako smo već bili na pregledu u Derventi i imamo uputnicu. Na kraju smo došli do trijaže na kovid plućnom odjeljenju, a tamo nas je primila doktorica Marina Panić koja je bila nevjerovatno neljubazna.
„Ma šta vi očekujete, meni je umrla djevojka 83. godište“
– Prva stvar koju je pitala jeste da li je mama vakcinisana, kada smo odgovorili da nije, nastala je drama. Izmjerila je mami kisik, u tom momentu dolazi i medicinska sestra sa kolicima i doktorica joj govori priključite je na 10 litara kiseonika. Sestra obori mamu u kolica i izveze je. Vjerujte, to se sve odigralo u tri minute, ma ni toliko. Otac i ja ne shvatamo šta se upavo dogodilo, šta se dešava, tata krenu za mamom ali nije smio ići dalje. Onako izbezumljeni i u strahu, pitamo doktoricu kad možemo očekivati da će mami biti bolje jer to jutro nismo ni pomišljali da ćemo je ostaviti u bolnici. Na to se doktorica izgalamila: „Ma šta vi očekujete, meni je umrla djevojka 83. godište, ja ovdje radim 30 godina“. Pitala je i mene i oca zašto, pobogu, nismo vakcinisani. Odlazimo da prijavimo mamu na hospitalizaciju i da joj kupimo stvari za bolnicu. Dok sam potpisivala papire i preuzimala nakit, dolazi sestra koja je odvezla mamu i pitam je kako je majka, na šta je ona kazala da je već malo bolje i da je ponovo ide obići. U tom momentu ocu i meni prilazi dr Panić i govori „Šta vi još čekate tu“ . Rekla sam joj da čekamo da se mami odnesu stvari. Od tog momenta, gubimo svaki kontakt s mamom. Ona je smještena na kovid odjeljenje iako se tada još nije znali da li je uopšte pozitivna na virus jer je kovid test bio u radu. Smjestili su je na kovid odjeljenje, priključili na kisik i liječili je kao da je kovid pacijent, a nalaz je stigao tek sutra u dva sata – rekla je Violeta.
Dan poslije hospitalizacije, Violetina majka pada u komu
– Stalno smo zvali odjel ali se niko nije javljao, a onda smo putem porodičnog prijatelja saznali da mama neće da sarađuje, odnosno, neće da prima kisik. Mi u šoku, razmišljamo šta se to događa gore? I očigledno da joj kisik ne odgovara i da joj smeta, ako neće da prima kisik onda neće. I to je to što se tiče infromacija na kovidu. Sutradan ujutro, dakle dan poslije, ponovo sam nazvala oko devet časova. Tada mi je samo rečeno da oni ne znaju ništa, da je mama pala u komu i da je upravo u transportu na intenzivnu te da zovem lokal intenzvine njege za pola sata. Šokirala sam se. Ja uopšte tih pola sata nisam mogla da dođem sebi i shvatim šta se dogodilo. Nisam mogla da shvatim da je žena koja je došla na nogama sad u transportu na intezivnu. Da je u komi?! Šta, molim?
Kada sam je zovnula, na moj glas, počela je mrdati nogom
– Kada sam nazvala intenzivnu, rekli su da je u jako lošem stanju. Šećer joj je 45, saturacija je loša i kritična je. Prvo sam pitala otkud joj šećer, kakav šećer sada, žena nikada u životu nije bolovala od toga. Naveče sam uspjela da uđem u hodnik odjeljenja gdje je mama ležala, njen krevet je bio prvi do vrata. Ne znam… obuzme te tad osjećaj nemoći, nevjerice… Ne znam, ne vjeruješ da gledaš svoju majku onakvu bespomoćnu. Ženu koja je juče s tobom pričala od Dervente do Doboja, osobu koja je na nogama ušla u bolnicu, svjesna, motorički sposobna… Na rukama sam joj vidjela špage, izgledalo je kao da je plahta potrgana i s time da su je vezali. Rečeno mi je da je probam dozivati jer je i sumnjano da mama može čuti. Kada sam je zovnula, na moj glas, počela je mrdati nogom. Na sekundu bi otvorila oči i zatvorila. Rečeno mi je da je na 9 litara infuzije ali da su fiziološki organi u zataji te da je dehidrirana došla sa kovid plućnog odjela. Objasnili su mi da je u komi ali reaguje na moj glas.
– Svaki dan stanje je bilo nepromijenjeno. „Isto kao juče, pa malo je bolje ali sve je još kritično“ itd. Priključili su joj kristalni inzulin i stabilizovli šećer. Odlučeno je da je pošalju na CT grudnog koša i glave. Međutim, u po ničeg je u Republici Srpskoj 22. novembar proglašen za neradni dan i zbog toga nije bilo moguće da se odradi CT. Morali smo čekati još jedan dan. Kada je urađen, CT je pokazao da je nalaz glave u potpunosti uredan ali da mama ima vodu u plućima. Ma otkud sad voda, stalno razmišljam o šećeru i taman kad smo riješili taj problem, sad se stvori voda u plućima. Takođe, rečeno nam je da su proširene plućne arterije – kazala je za „Aloonline.ba“ Violeta.
Doktori su rekli da je Božiji fenomen
– Nisam gubila nadu. Govorila sam tati, nije to strašno, izvući će vodu iz pluća, mama će piti lijekove i živjeće. Stanje ponovo nepromijenjeno kad god nazovemo i tako tri dana. Međutim, u četvrtak saznajemo da je mama budna, da sjedi na krevetu i pije vodu?! Kakav kamen sa srca je nama tada pao… Svi smo bili srećni, mama je pregrmila najgore! Doktor govori ocu da je Božiji fenomen. Tada sam ponovo pričala sa mamom, bila je potpuno svjesna, sjećala se svega, upitala me za sve kod kuće, pitala je svaki detalj, šalila se, bez i jedne rupe u pamćenju ali je stalno ponavljala: „Violeta sine, šta sam preživjela“. Nažalost, nikad nisam dobila priliku da čujem šta je preživjela. Zamolila me da joj kupim kiselu vodu.
Od tada, kad god smo zvali, govoreno nam je da je mama svjesna, da je stabilno, samostalno se hrani i pije vodu, ide na bolje… U utorak smo ponovo saznali da je snimak pluća loš. Nismo zadovoljni slikom pluća, to je sve što su nam rekli. Ponovo sam se čula sa mamom, tada je bila nekako tužna, govorila je „Da mi je ići kući, dosadilo mi je i utuši me i ovaj kisik više“. Razgovarala s njom, našalila sam se da joj je zet pojeo svu zimnicu, na šta je ona šaljivo rekla da će napraviti novu kad izađe. Tu je malo oraspoložim. razmišljam, ma pregmiće mama i ovo, dosadilo joj ležanje. Mama je osoba koja nikad nije imala ni jedan ozbiljan zdravstveni problem, nikad se ni na šta nije žalila. Idem kući sa planovima u glavi kako ću je dočekati. Ushićena dolazim ocu uvjerena da će za nekoliko dana mama izaći iz bolnice i doći kući. Mislim, žena je pričala sa mnom, razgovarala, svjesna svega…
Nažalost, majku nije dočekala…
– To je bila prva noć koju sam zaspala. Sutradan kad sam ustala, razgovaram sa strinom na telefon i govorim joj da je mama dobro i da se nadam da će uskoro kući. U tom momentu mi zazvoni telefon, javim se, “ primite moje saučešće, ona je umrla“. Dali su mi broj na koji treba da se obratim za preuzimanje tijela. Tu staje sve, vrisnula sam. Gotovo. Bol. Kako umrla pa juče sam vidjela ženu i pričala s njom. Ozdvanjaju mi glavom riječi „Ma šta vi očekujete, meni je djevojka umrla 83. godište“.
– Tek kasnije smo saznali da je mama liječena lijekovima koji su dobri za kovid, ali podižu šećer te da su lijekovi proširili arterije i da se kisik u plućima pretvorio u vodu. Inače, mama je odmah hospitalizovana na kovid odjeljenju, a sutradan u dva je dobila rezultate da je pozitivna. U dva je dobila rezultate, a već je tad bila u komi i premještena na intezivnu njegu. Ni oca ni mene niko nije obavijestio da i mi uradimo test, da idemo u izolaciju, niko nam ništa nije rekao. Ja sam na svoju inicijativu uradila test i bio je negativan. Ni otac ni ja nismo imali jedan jedini kovid simptom. Mama je umrla, sahranili smo je a ni tada nismo imali ni jedan simptom. Mama i jeste bila samo s nama u kontaktu, nije nikud išla. Moj otac, moj suprug, moje dijete, više neće kročiti u tu bolnicu. Ona je njima bila broj, a meni i mom ocu je bila život, sve. Više od svega. Ljekari su postali toliko silni, imaju li oni ikog svog kući da ga vole? Želim da ljudi koji pročitaju ovu priču uvide da nisu jedini, da nisu sami. Da ima još nas koji smo prošli ovu traumu.
Probajte zamisliti osjećaj kad majku sahraniš golu u plastičnoj vreći
– Uzela sam račun iz mrtvačnice i prvo me iznenadilo to što je sahranjena u PVC vreći. Probajte zamisliti kakav je osjećaj kad majku sahraniš golu u plastičnoj vreći. Nije to vreća otpada, to je nečiji život, to je moja majka. Valjda je zaslužila da bude sahranjena dostojanstveno, ako već mora i taj limeni sanduk. Nemamo čak ni staklo da vidimo da li je to uopšte moja majka… – zaključila je neutješna Violeta.
16 komentara na vest “ZAMISLITE KAKAV JE OSJEĆAJ SAHRANITI MAJKU GOLU U PLASTIČNOJ VREĆI! „Ma šta vi očekujete, meni je umrla djevojka 83. godište“”
Ostavite komentar
Možda vas zanima
Vijesti
vremenska prognoza
Sarajevo
Banja luka
Mostar
Tuzla
Bihać
Bijeljina
Zenica
Prijedor
Pale
Moj otac je takodje radio celi dan, hitna je došla po njega otišao je u svesnom stanju i u toku transporta imao je srčani udar… gdje je imao reanimaciju
Nakon tri dana ležanja u bolnici rekli su da ima koronu
Sa intezivne prebačen je na Covid gdje su ga prikopčali na respirator i tu se njegov život završava
Samo u PVC vreću, limeni sanduk i to sve u drveni
Covek ode u svesnom stanju, a vraćen je kao vreća smeća i računima…
Ti si curo agasta kristi…ih al docara
Postovana zao mije za vasu majku jasam svoju mamu izgubila na slican nacin 5.012022 Test je pokazao daje moja mama pozitivna a ljekari govorili daje to vrlo mala zaraza isto je smjestili na kowid odjel isto kisik davali provela sam sa svojom cerkom 5dana posljednji sa svojom mamom na cowid stacionu Prvi dan kad sam stigla zvalisu dase dodzemo oprostiti majkom dabih ja otvorila mamin oaric i u ladici se nalazila donja pidzama sa gacicama carape sve u jednoj crnoj vreci od smeca koja se nalazila u toj sobi i deka skojom sam je pokrila kadje hitna odvezla svesu pokrali dabogda im trebalo za lijeka a nepomoglo im ija smatram dasu moju mamu ubili sa morfijem i kisikom i necu pustiti ganjatcu dok nepronadzem mamine stvari i uzrok smrti jer suje stavili na kowid stacion a napisano prirodna smrt Hvala Bogu sto moja mama nije zaletovana a dasu to uradili otvorila bih je svojom rukom i zadnji put izljubila i obukla da joj nije hladno ovo vam pisem u teskom bolu i nemogu dalje pisati suosjecam sa vama anita
Nii i moj je tako zavrsio otiso vratio sam ga u vreci mnogo su pobili
Moj otac me danima zvao da hoce kuci, potpisace sve samo da izadje. Takodje je lezao na kovid odjeljenju a otisao zbog svoje bolesti.
Dosao nepokrtan i neuredan, vise zedan i gladan nego sit. Nemam rijeci sta sam dozivio!
Ovo sta se radi prelazi sve granice
Meni ovo izgleda kao da mesari lijece ljude😡. Zalosno je sve ovo. Hoce li iko od tih „doktora“ ikad odgovarati!
ТУЖНО И ЖАО МИ ЈЕ СВИХ СА СЛИЧНОМ СУДБИНОМ … НАША ЗДРАВСТВЕНА ОРГАНИЗАЦИЈА И ВЛАСТ СУ САТАНИСТИЧКЕ СЛУГЕ КОЈИ ВОДЕ ТИХИ УБИЛАЧКИ РАТ НЕКАКВИМ КОВИДОМ ….. ОВАЈ СЛУЧАЈ ТРЕБА ДА УЗМУ ПРАВИ АДВОКАТИ ОПТУЖЕ ОДГОВОРНЕ И ДА ИХ СУД МАКСИМАЛНО КАЗНИ А НАРОД ТРЕБА ДА УСТАНЕ ПРОТИВ ОВИХ КОВИД МЈЕРА И ЉУДСКЕ ДИСКРИМИНАЦИЈЕ !!!!!!!!!!!!!
Draga Violeta,iskreno saucesce,kroz isto to je moj tata prosao 😭😭,nemogu da vjerujem da oni i dalje guse taj narod.Sto se tice te doktorice Marine isto je bila neljubazna prema meni i mojoj sestri,isto je rrkla da ima momka od godina kome se bore za zivot.Meni je zao ali moj tata je za mene jedini.Bas kao sto opisujete isto tako ja i sestra prolazimo i kako vidim tome pokolju u doboju nema kraja😡😡😭😭😭😭,Citam vasu objavu ,placem i nemogu doc sebi pa zasto,zasto to rade?Zasto rade posao za koji nisu sposobni .Doboj je bolnica iz pakla i horora .Lp i puno snage vam zelim.
Sta ako radi 30 godina kao doktor da im se nemoze postavit nijedno pitanje!?dra
U pravu ste .Oni i jesu sami izabrali svoj posao i obaveza im je da odgovore na svako pitanje, mislim da je vrijeme da mi njih stavimo na taj kisik pa nek udišu ono što su sami zakuhali satan isti jedni.
Ljudi niste sami i ne dešava se samo u Doboju. Mom ocu je nekako zajedno samnom i mojom majkom dijagnostifikovan kovid, razmak od dva dana. Oni su se lijecili, otac je zaglavio na Paprikovac gdje je dobijao 30 L kiseonika od kojeg je imao nevjerovatne halucinacije. Zamislite poziv u 5 ujutru gdje vas otac zove i kaže : sine zovi policiju, mene su silovali, ja sam sav u krvi 🥶. Posto je bio 70+ imao je određene zdravstvene probleme zbog kojih je trošio lijekove ali bez problema ih je držao pod kontrolom i normalno živio zadnjih pa i 10 godina. Na moje pitanje doktorima da li su oni toga svjesni, dobio sam drzak odgovor – nemojte se vi sikirati mi smo njemu odredili terapiju na osnovu njegovog stanja. Kasnije se ispostavilo da nije dobijao lijek za razređivanje krvi, njegova redovna terapija, a svi mi koji smo bolovali od kovida ili znamo lično ili smo bar čuli da je jedan od efekata iste bolesti zgrušavanje krvi. Nakon cca 20 dana, on biva otpušten iz bolnice kao izliječen. Dolazi kući kao sjena od čovjeka, inače osoba koja je imala nekih 105 kila zadnjih 20 godina. Naravno, ko bi znao da su mu to zadnji dani života, nikad prezaliti neću sto mu nisam posvetio malo više vremena tih dana, gledao sam ga kako kao na filmu sjedi na stolici ispred kuće, krilo prekriveno dekom, zimska jakna krajem Aprila…. Prva kontrola nakon izlaska iz bolnice, odlazi ujutru od kuće, majka ga pita da ide sa njim, na šta on kaže ma nema potrebe brzo ću ja. 2, pola 3, njega nema. 3, jeza, upitnici iznad glave, zovemo sve redom. Pravimo rekonstrukciju njegovog kretanja jer je covjek nestao. U 5 sati popodne, mi u panici poprilično, prva komšinica koja je zvala sve sto je znala kao i mi javlja da je on u šok sobi!!!!!!!
Šok, pitanja milion?!?!?!?
Zovem šok sobu, kaže imao je srčani, u komi je, kritično, ništa se ne zna zovite ujutru za više informacija. Kad sam probao postaviti koje pitanje više tu tu tu….
Svi u šoku, bezpomoćni, nema spavanja dočekujemo jutro. Biva nam objašnjeno da je imao zastoj srca, da je reanimiran i da je i dalje u komi i ako se stanje ne promjeni sutra ujutro će ga probati buditi iz kome. Zovi sve redom, i jedna moja prijateljica dolazi do doktora razgovara o ocu, a njegov radni kolega kaže: ima 74 godine, što su ga uopšte reanimirali😱. Nikad nisam upitao ko je dotični jer, bojim se znati. Sutradan, zovem, probudjen iz kome, svjestan je i komunikativan. Kakvo olakšanje je to bilo. Violeta će to razumjeti najbolje jer je to doživjela. Ja, ja ni jednog momenta nisam paničio jer je to bila stara kuka, nepojmljivo mi je bilo da onakav čovjek može umrijeti tako lako. I tako sam svima govorio- da je on trebao umirati, on bi bio mrtav sad. Neće on tako lako, izvući će se on. 4 dana nakon buđenja iz kome, nas zovu da dođemo po njega da ide kući!!!
Čuj kući!!!
Da neko ne razumije pogrešno, svako voli svoga dočekati, nego probuđen iz kome pre par dana, pa takav slučaj treba ostati u bolnici narednih mjesec dana kakvoj kući crnoj. Dolazi on kući, covjek je izgubio motoriku, govor skoro totalno, nas malo poznaje malo ne 😨. Mi kao i svi drugi, nemamo pojma, raspituj se, kaže mora raditi vjezbe, pričajte sa njim itd. Nakon par dana ista ta prijateljica dodje da ga obiđe i kaže nama: ljudi ovo nije posljedica srčanog, ovo je posljedica moždanog udara🥶. Ima li terapiju ( inače je dugogodišnji zdravstveni radnik) ? Mi pokazemo šta mu je propisano, kaže ona meni: druže daj pod hitno da ide doktoru on je imao moždani a nema terapije. Dolazi po oca sanitetsko vozilo, odlazi na Paprikovac, CT urađen. Kaže doktor, on je imao dva jaka moždana udara, jedan stariji, kao 7-10 dana a drugi par dana što se poklapa sa momentom kada on dobija srčani a moždanog nema apsolutno nigdje u nalazima. Ostaje u bolnici pod hitno, ja i brat ga ispratili, on spava, nismo se ni pozdravili sa njim. Tri dana nakon, nalazimo se sa eminentnim stručnjakom za neurologiju koji kaže da mu se od šećera stvaraju trombovi i da stanje nije dobro nikako😱 Kakav crni šećer, čovjek nikad nije imao šećer, kasnije se ispostavlja da taj dan kad odlazi zadnji put od kuće da se vidi šta se dešava, majka je uradila test i šećer mu bio 4,5 ili kako već, nisam siguran ali majka kao dijabetičar kaže : sine ja mu mjerila šećer prije nego će ga odvesti, šećer mu normalan. Sutradan, ja sam na putu, zvoni telefon, doktor zove traži odobrenje da se ocu amputira noga jer je usljed tromboze stradala i da se radi prevencije treba odstraniti. Na moj pokušaj da postavim ista pitanja, znajući da nije patio od takve bolesti, doktor koji me je zvao mi spusta slušalicu. Ovaj put ja bez prestanka zovem broj sa kojeg sam primio poziv, nakon nekoliko poziva bezuspjesnih (5-6), covjek se javlja, ja se predstavim i on mi ponovo spusta slušalicu. Zovem ponovo bar 5 puta, bezuspjesno. Zovem odjel, javlja se sestra medicinska: Dobro jutro, taj i taj je, u sred predstavljanja kaže ona aaaa umro je Nikola, evo maloprije 🤯😱🤯😱🤯😰😰😰😰😰😰😰.
Ljudi, oni nama ubijaju najmilije.
čitam sve ovo i naježila sam se pa imali imalo ljudskosti u tim doktorima nije ovo prvi slučaj što sam pročitala .Jadan je narod žao mi svih ovih ljudi
Žalosnooooo
Draga moja I moj otac imao slicnu sudbinu,samo u B L .sad žalimo što smo ga odvezli u bolnicu gdje rade monstrumi,kad sam nazvala da pitam kako mi je otac prvo pitanje koje mi je postavjeno grubim glasom bilo je::gospodjo jesteli vakcinisani(naravno da nisam)Doktori su nam 0 od 26 godina ima Zvanje Dr. a iskustva nigdje..Žalisno
Nema vise one poluklinicke bolnice od prije rata, sa zaista dobrim I sposobnim doctorima. Svi ovi od devedesetih godina proslog veka su nauceni da samo ubijaju. Svi strucnjaci su otisli. Imate vajnu Marinu kojoj treba oduzeti diplomu I dozivotno strpati u zatvor. Ovom sadasnjem osoblju Dobojske bolnice I Goli otok je raj. Svi oni su sljam, lopovi, imaju ubilacku krv u venama. Hvala ti Boze sto me spasi ovih djubretara.
Doboj je zadnja bolnica u koji bi više otišao u svjesnom stanju!!