(VIDEO) NEMA TOG AUTA KOJE NE MOŽE POPRAVITI Ivo je bio najbolji automehaničar Jugoslavije, još čuva sat sa Titovim potpisom

ALOONLINE.BA | Vijesti ∙ 25.03.24 17:52 ∙ 0

Ivo Adžić iz Žepča 1979. godine na takmičenju metalaca osvojio je prvo mjesto u konkurenciji automehaničara u bivšoj Jugoslaviji.

foto: prntscrn

Ivo danas s ponosom pokazuje svoje diplome i priznanja a posebno mu je drago pokazati zlatni sat s Titovim potpisom.

Iako ima blizu 80 godina ovaj vrsni automehaničar i danas poznaje motore kako teških kamiona tako i autobusa kao svoj džep.

Istina, gubi korak sa suvremenom elektronikom, ali kada je riječ o klasičnim motorima još ga znanje dobro služi.

Zahvaljujući svome znanju i čestitosti osnovao je čak dvije firme za prevoz putnika. Jednu u BiH, drugu u susjednoj Hrvatskoj, pišu Nezavisne novine.

Ivo se povukao u penziju, a svojoj djeci ostavio firme da nastave raditi i poslovati na dobrim temeljima.

Youtube novinar Srećko Stipović razgovarao je sa Ivom u Žepču i zabilježio mnoge zanimljive detalje.

Tako je Ivo ispričao da je na takmičenju, na kojem je osvojio laskavu titulu, prvo položio test znanja iz oblasti radničkog samoupravljanja i zaštite na radu.

Ipak, zablistao je kad su na red došle Boš pumpe i druga čuda automehanike.

OD MALIH NOGU IGRAO SE ŠRAFCIGEROM I ALATOM Upoznajte Vukašina (13), najmlađeg automehaničara u Srbiji

Nakon što je radio u državnoj firmi, u Mljekari u Zenici, koja je bila dio čuvenog kombinata UPI, Ivo se preselio u Žepče, da bi bilo lakše njegovoj supruzi, koja mu je tada rodila treću kćerku, a onda otišao u privatne prevoznike.

Znao je druge vozače čak i telefonom posavjetovati šta da “poprave” štapom i kanapom, da bi stigli do mehaničara.

U doba Juge sve je bilo skromnije pa i nagrade. Tako je, kao najbolji automehaničar Jugoslavije, nagrađen putovanjem na Ohrid.

Svojim kamionom je kao prevoznik vozio svašta: od crijepa iz Vinkovaca do drva radnicima po selima oko Zavidovića.

Kad je izbio rat u BiH, “rasformirao” je svoju malu firmu i sve rasprodao, da bi poslije rata krenuo u putnički saobraćaj i stekao 3 autobusa.

Otvorio je i prevozničku firmu u Zagrebu, gdje je imao 1 autobus.

Kada se povukao u penziju, posao je preuzeo sin Mario, a i kćerke Dragica i Kristina su položile D kategoriju, i to u vrijeme kad nije bilo uobičajeno da “ženskinje vozi autobus”.

Smatra da u BiH ima posla za sve, ali ljudi moraju raditi, ali i “osmisliti šta će raditi”.

– Neki neće uspjeti, ali ne treba odmah da odustanu – smatra majstor Ivo.

I dan danas zna rastaviti i sastaviti svaki motor, ali mu malo problema prave “elektronika koja je sve preuzela”.

-Nema više sajle za gas, da je našteluješ, sve je struja, sve ide preko laptopa – kaže Ivo.

Iako se i u doba Jugoslavije dobro snalazio i znao “čitati između redova”, ni danas mu, kaže, ništa ne fali. Što je najvažnije, dobrog je zdravlja, a i porodična firma stoji na zdravim nogama i ima 40 zaposlenih.