TRESU SE KRVAVE RUKE DOK PREVIJAM RANE Ispovijest trudnice iz kolone o golgoti Srba iz Krajine: Stezala sam stomak i govorila nerođenom djetetu „samo da te živu rodim“
FOTO: Arhiva
4. avgusta 1995. godine otpočela je tragična priča jednog naroda. Otpočela je hajka na Srbe u Republici Srpskoj Krajini vojno-policijskom akcijom nazvanom „Oluja“. Zločinačkom akcijom prognano je preko 250.000 krajiških Srba. Prostor tadašnje SAO Krajine – sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banije – bio je pod zaštitom UN. Sektore Sjever i Jug napalo je 138.500 pripadnika HV-a, MUP-a i HVO-a.
Kompletan jedan narod potrpao je svoje živote u „fiće“, traktore, konjska kola, kamione… Pošli su tada nekim putem, a da nisu znali kuda idu, sem da spasu glavu na ramenima. Na hiljade srpskih duša iz Like, Korduna, Banije, Dalmacije zaputilo se pravcem za koji nisu ni sami znali gdje ih vodi. Prestravljeni, gladni, žedni, izgubljeni…
Ostala je iza njih njihova Krajina, krvava, opustošena. Ostala su groblja i starci kojima se više nije bježalo od „oluja“, jer su ih previše za vijeka doživjeli.
Fotografije i snimci ljudi iz dobro poznate „kolone“ obišli su cijeli svijet. Njihove životne priče i gorka sudbina tjeraju i najtvrđi kamen na plač. Takva jedna priča je i priča žene koja je u momentu dešavanja „Oluje“ bila u sedmom mjesecu trudnoće. Sa djetetom u stomaku, preživjela je golgotu koja se teško može riječima opisati.
„I pođe tako kolona… pođe ćeri naša Krajina“
Ovo je priča iz kolone. Priča moje majke koja je tad bila trudna sa mnom tek sedmi mjesec. Nikada bez suza ne pominje rat. Izusti dvije-tri riječi i već se guši… Ćaća ni ne voli da se pominje to „zlo doba“ kako kaže. Imao je tad godina kao i ja sada, 27. Bio je policajac. Ponekad u razgovoru znala sam da ga upitam o tome svemu. Nikad mi mnogo nije želio pričati o tim dešavanjima. Sjećam se samo jedanput da je pomenuo pogibiju nekog prijatelja kog je bomba raznijela njemu pred očima i momenta ranjavanja jednog od saboraca i priče kako su mu se tresle krvave ruke kad je morao da previje prostrijelnu ranu vojniku kom je metak napravio krater na ramenu… U tom trenutku sam osjetila takvu muku i bol u stomaku čuvši svog oca kako to izgovara, jer nikad prije iz njegovih usta nisam čula bilo kakvu priču sa bojišta. „Najljepše godine mi je uzeo rat. Poslije svega, tvoj stric i ja kad smo se vratili sa ratišta, znao sam da u pola noći iskočim iz kreveta. Bacim jorgan sa sebe, znojav, srce tuče… kao da čujem granate, pucnjavu, viku. Gledam u prazno… teško je bilo.“ Majka mi je djelimično ispričala tu priču iz „bježanije“…
– Znaš ćeri neke stvari čovjek bi nekad da istrga iz dnevnika života. Da ih zaboraviš, da nestanu… a ove ne možeš. Mi smo znali sve i šta će i kako će biti. Nisam spavala uopšte par dana – sa svih strana tutnji, metež… mati dođe u moju sobu, ja stavim njoj glavu u krilo i eto tako bdijemo po cijelu noć. Ćaće ti nema, otišao na liniju ne znam više ni đe je. Sedmi mjesec trudnoće, držim se za stomak sve se mislim „samo da mi ti preživiš mrvo mala da te živu donesem“. Nadvio se strah nad nas, bože ti pomozi… neka tmina. U utrobi osjećaj onaj gorke muke. Ne znam ni đe mi je brat, njemu tek 18 godina tad bilo, dijete sa puškom u rukama… jesu li živi kuku meni?
Slutnja neka, ona ženska što kažu. Sve smo mi osjetile i sve smo znale. Sjećam se, bože dragi, komšijskog psa zavija kao nikada kao da i oni sami slute neku nesreću. I naslutiše… ranom zorom jauk, kuknjava. Diglo se selo i staro i mlado, djeca trče ne znaju đe će. Sumanuto bunaram po stvarima da uzmem nešto robe, veša, ma ne znam ni šta bih uzela. Mati ode u štalu odvezivati stoku, pa put pod noge. Nemaš vremena da misliš, srce ti bije, guši te, strah, mučnina, bol u grudima, drhtanje… navalu takvih emocija riječi ne mogu opisati ili ja to ne umijem.
Baba Jelka nije htjela bježati. „Prošla sam ja „onaj“ rat i ustaše, pa živa i zdrava ostala, muči i sjedi tu“, sjećam se šta je govorila. Kleknula sam tad pred nju i rekla „pođi baba zbog mene i zbog djeteta“. Jedva je pristala. Spakovali smo dvije torbe… u dvije torbe naše živote, naše uspomene, mladost, dom – sve je moralo tu stati. Sjećam se, probada me srce kao da si zario nož i okrećeš ga polako, guši me i steže. Gledam u nebesa i udahnem, a udah kao da mi para pluća. Boli me vazduh koji udišem. Ne znam je li to više strah ili patnja, hiljadu i jedna emocija navire u tom momentu jer znaš da se kući više vratiti nećeš. Sjedosmo na konjska kola – mati, ćaća, baba i ti i ja. Uvijek se držim za stomak i samo ti govorim „proće sve“.
I pođe tako kolona… pođe ćeri naša Krajina. Idu ljudi sa svih strana traktorima, prikolicama, konjskim kolima, autobusima, kamionima… Natovarili svoje televizore, mašine, madrace, ćebad – natovarili živote na „fergusone“. Ta lica nikada zaboraviti neću – ostadoše im oči na Krajini. Osvrću se za ognjištem da još jednom vide svoju rodnu grudu.
Taj put, tu golgotu dok živim zaboraviti neću. Sjećam se nadvili se crni oblaci, poče kiša da lije – tačno taj dan Bog je plakao za Krajinom i za nama. Mokro sve na meni, kako lije kiša tako meni liju suze niz obraze. Plačem kao malo dijete. Čudno bi kako se kolona kretala u muku. Ponekad čuješ dijete koje plače od gladi jer majka ne može da ga podoji ili da mu da komad hljeba. Nas odrasle nisi čuo – mi nismo imali snage, mi smo kukali u sebi.
U koloni smo vidjeli i život i smrt. Zaustaviše tako autobus koji je bio par mjesta ispred nas i rekoše da je upravo žena unutra umrla. Nisam saznala od čega. Djevojka se prije toga porodila u autu, dobro se sjećam djevojčicu je rodila. Svega smo se nagledali. Ubiše ih onda nekoliko… iz aviona nas gađali… dva dječaka raniše.
Odužio nam se taj put, kilometri i kilometri beskrajni. Gladni, žedni, prljavi, a ja samo držim stomak i govorim tebi „proće“. Hoćemo li stići i đe ćemo to stići? Kao da u mjestu stojimo, gledamo u prazno, izgubljeni, očajni… držim se i dalje za stomak i čuvam te.
Tvoj ćaća nas je našao – tebe i mene u Prijedoru. Nas dvije i naše dvije torbe. Nisi se ni rodila, a već si osjetila bol. Dijete osjeća sve ono što i majka, tako si i ti. Osjetila si patnju, tugu, strah, gubitak, glad… Ali prošlo je mrvo mala.“
Epilog „Oluje“ i crne brojke: Trećinu kolone činila djeca
Ni danas, 27 godina od vojno-policijske akcije “Oluja”, ne zna se ko je pobio više hiljada ljudi koji su tog 4. avgusta 1995. povjerovali Tuđmanovoj radio-poruci:
“Pozivam hrvatske građane srpske nacionalnosti koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni, da ostanu kod svojih kuća i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu dočekaju hrvatsku vlast uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava i omogućiti izbori za lokalnu samoupravu prema hrvatskom Ustavu i ustavnom zakonu uz prisutnost međunarodnih posmatrača”.
– Od oko 3.200 starih i nemoćnih koji su ostali u svojim domovima, na evidenciji Veritasa je 1.877 poginulih i nestalih. Od ovog broja 65 odsto su bili civili, a tri četvrtine stariji od 60 godina. Među žrtvama koje su mahom ubijane u svojim kućama gotovo su trećina žena, njih 553 i to starije od 60 godina. Upravo po ovoj činjenici “Oluja” drži neslavan crni rekord u odnosu na sve građanske ratove na prostoru bivše Jugoslavije. Drugi neslavni rekord “Oluje” je da su se na svoja ognjišta uglavnom vraćali starci, ali ne da bi živjeli, već da bi skončali na svome – kaže predsjednik Dokumentaciono-informacionog centra Veritas, Savo Štrbac.
Druga strana užasa “Oluje” bila su djeca. Slike mališana iz kilometarske kolone bile su najjezivije: od beba u naručju izbezumljenih majki, preplašene djece oko skuta baka, do dječaka koji voze traktore i automobile.
– Ne postoje tačni podaci koliko ih je u “Oluji” izbjeglo, a riječ je o dvije kategorije: dece do 14 godina i starijih maloljetnika – do 18 godina. Naša procjena je da je najmanje trećina ljudi u koloni nije bilo punoljetno. Uostalom, većina muškaraca je, kada je počela hrvatska akcija, bilo na položajima. Njihove žene i roditelji su krenuli u zbjegove da bi spasili upravo tu svoju djecu.
„Ovdje u bolu srca istrzana
ja nosim kletve svih patnja i muka,
i krv što kapa sa dušmanskih ruka,
to je krv moja iz mojijeh rana…“
27 godina duga kolona – kolektivna trauma jednog naroda
Danas nakon 27 godina od kobne „Oluje“ Krajišnici su raštrkani svuda po bijelom svijetu. Od Republike Srpske, preko Srbije, pa sve do Kanade i Australije nastanili su se i započeli nove živote. Često zbog svog statusa i etikete „izbjeglice“ bivaju diskriminisani i u nezavidnom položaju, mada žive i bore se kako oni to najbolje umiju.
Danas su djeca „Oluje“, oni isti mališani iz kolone, odrasli ljudi koji imaju sopstvene potomke. Većinu ovih ljudi, rasutih po kugli zemaljskoj, vezuje ista bol i sjećanje koje nema lijeka – vječna nostalgija za ognjištem.
Može se sa sigurnošću reći da je pečat zločinačkih dešavanja na području nekadašnje RSK duboko ostavio trag na dušama svih onih koji su preživjeli progon kao i na njihovoj djeci. Kolektivna trauma bi bio adekvatan izraz za ono što i dan danas, prisjećanjem na crne dane, proživljavaju preživjeli i njihovi potomci.
Iza sebe „Oluja“ je ostavila na hiljade razbijenih porodica, ostavila je nepravdu koja je zauvijek promijenila živote svih Srba iz Krajine.
BONUS VIDEO:
4 komentara na vest “TRESU SE KRVAVE RUKE DOK PREVIJAM RANE Ispovijest trudnice iz kolone o golgoti Srba iz Krajine: Stezala sam stomak i govorila nerođenom djetetu „samo da te živu rodim“”
Ostavite komentar
Možda vas zanima
Vijesti
vremenska prognoza
Sarajevo
Banja luka
Mostar
Tuzla
Bihać
Bijeljina
Zenica
Prijedor
Pale
Šta vazda cindrate ? Vaš dragi vođa se kur—- čio po Glini i hrvatskoj 91-95 g a kada ste dobili po picoustom onda ste počeli kukati. Prave ste pič–kice.
Dokle ćete vi srbi sami sebe da lažete
TKO SE TENKA LAĆA – TRAKTOROM SE VRAĆA !!!
nikad se neponovilo.neduzan narod Srpski namucen .Bolno – oziljak za ceo zivot