PRIČA O LEGENDI BORCA, NENADU GAVRILOVIĆU: „On je živio za fudbal, budio se i lijegao u krevet sa njim na umu“ (FOTO)

AloOnline.ba / S. A. | Sport ∙ 29.05.22 15:39 ∙ 0

Sjećanje na jednog od najvjernijih sinova banjalučkog Borca

Foto: lesinari1987.net

Beograd ima Crvenu zvezdu i Partizan, Hrvatska ima Hajduk i Dinamo, Krajina ima Borac, a „Crveno-plavi“ imaju istinsku legendu fudbalskog terena, Nenada „Nenu“ Gavrilovića.

Neno je rođen u Banjaluci 1947. godine, a u Borac je došao 1960. godine i tada počinje predivna rapsodija i ljubav čovjeka i kluba, ofarbana u najfinije „Crveno-plave“ boje.

Gavrilović će zauvijek ostati upamćen kao čovjek „jednog kluba“ i istinski pandan za vjernost, požrtvovanost i aposlutnu odanost Fudbalskom klubu Borac iz Banja Luke.

Jedan od važnijih datuma za „Velikana iz Platonove“ zauvijek će biti 25. jun 1966. godine. Tog datuma na stadion „Aldo Drosina“ u Puli istrčao je mladi Neno u dresu Borca i zabilježio svoj zvanični prvi nastup za klub kojem je poklonio život.

Stameni defanzivac, stub posljednje linije odbrane i harizmatični „brko“ čuvao je gol svog voljenog tima od 1965. do 1977. godine. Nije znao za umor, nije poznavao bol i nikada se nije predavao.

Kroz naš grad smo ovih dana prošli i sa starijim poznavaocima „bubamare“ pričali o ovom velikom čovjeku i nekada pouzdanom odbrambenom igraču Borca.

– Kod njega ti nije bilo odustajanja. Igrao je odbranu ali znao je uletjeti na dio terena gdje god bi trebala pomoć saigračima – u dahu je o „Neni“ pričao jedan stariji gospodin dok je igrao šah ispred Galerije.

Na temu se nadovezao i njegov protivnik:

– Nenad ti je tuk’o loptu u zjenicu oka, ne sjećam se da je nekada promašio pas. Svaka mu je lopta bila dirigovana. Ono što su Francuzi imali u Makeleleu, Borac je tih godina imao u Gavriloviću.

AloOnline portal se još raspitao i došao do anegdote o tome koliko i kako je Neno Gavrilović vježbao preciznost.

– Neno ti je volio vježbati sa teniskim lopticama. Ta tehnika šuta, taj odnos i osjećaj za loptu; nema toga danas. Gavrilović kada je pošalje iz svojih nogu, od sebe, znaš da sigurno ide saigraču u noge – govore nam naši sagovornici.

Pazite sada ovaj podatak koji je iznio klub; Nikada u fudbalskoj karijeri nije dobio crveni karton iako je bio defanzivac. Ostao je do kraja igračke karijere u Borcu iako su ga tražili mnogi jugoslovenski prvoligaši.

Možemo se slobodno vratiti na onaj dio o vjernosti i konstatovati da je zaista trebalo mnogo odvažnosti i lične žrtve podnijeti, pa u ona „zlatna vremena“ juoslovnekog fudbala odbiti neke velike klubove, zarad ostanka u Banjaluci.

– On je živio za fudbal. Budio se i lijegao u krevet sa fudbalom na umu. Ništa ga nije moglo poremetiti u njegovom odnosu sa tim sportom – rekao je jedan član iz porodice Gavrilović.

Lako je poslije ovih riječi konstatovati da fudbal za legendu Borca nije bio najvažnija sporedna stvar na svijetu, nego jedina stvar na cijeloj ovoj planeti.

Bio je član generacije koja je 1970. vratila klub u Prvu ligu Jugoslavije, potom igrala i finale Kupa Jugoslavije 1974. godine protiv Hajduka, te izašla na međunarodnu scenu, u tadašnji Kup kupova i igrala protiv luksemburškog Rimelanža i slavnog belgijskog Anderlehta.

Gavrilovićeve partije nisu ostale nezapažene, pa su „Crveno-plavi“ dobijali pohvale širom bivše države, za svog stamenog defanzvica.

Nažalost, može se reći da je njegova karijera mogla i duže trajati u klubu koji je toliko volio i kojem je poklonio sve. Međutim, koljeno je bila velika Nenina boljka. Problemi su počeli u seniorskim redovima i nastavili su se kako kroz tok karijere, tako i poslije odlaska sa fudbalskog terena.

– Doktor mu je savjetovao da bi trebao to riješiti, problem je bila hrskavica. Vukao je to dugo godina, imao je zaista velikih problema sa tim koljenom. Bolovi su se nastavili sve do posljednjih dana života – rekao nam je član Nenine porodice.

Lako se može pretpostaviti da je Gavrilović kroz skoro cijelu svoju karijeru sa određenom dozom fizičkog bola u koljenu nastupao za dres Borca i sa čašću ga kupao u znoju koji je bio rođen iz žrtve i želje da se glavna sportska perjanica Banja Luke i cijele Krajine stavi na jedino mjesto gdje pripada, na vrh!

– Nije kod njega bilo izgubljene lopte. To je stara garda fudbalera i odbrambenog. Lopta i ako uspije proći, igrač neće; a kartona nije dobio. Kao fudbalski balet, sve precizno i baš kako treba – govori naš sagovornik sa šahovskog terena.

Naravno, njegovu žtvu su prepoznali i navijači Borca, popularni „Lešinari“ oni su na meču protiv Zrinjskog 9. aprila ove godine postavili popularnu „nosalicu“ duž tribine, sa likom Nenada Gavrilovića.

Nakon igračke, Gavrilović se posvetio trenerskoj karijeri. Ostaće upamćen kao pomoćnik slavnog Husnije Fazlića 1988. godine, kada je Borac osvojio Kup Jugoslavije pobjedom nad Crvenom zvezdom (1:0). S juniorskom ekipom Borca osvojio je prvenstvo BiH 1983. godine.

– Živio je za fudbal. Dan je počinjao i završavao o mislima vezanim za sport i prvenstveno fudbal. Sve je bilo podređeno razmišljanjima o lopti i igri – rečeno nam je iz porodice Gavrilović.

Gavrilović je i van terena bio oličenje poštenja i čovjeka iz naroda. Po stadionu „Velika iz Platonove“ i dalje se prepričavaju gestovi legende kluba iz onih najtežih vremena Borca.

Nekada je bilo znatno manje novca u fudbalu na ovim prostorima, pa nije bilo ništa čudno da su i plate radnicima kasnile, otud i priča za Neninu solidarnost sa sve i jednim radnikom u klubu.

Priča se da je vrhuška kluba došla u jednom trenutku i kazala da će plate dobiti Gavrilović i još nekoliko ljudi na višim pozicijama u Borcu. Međutim, Nenad je odbio da primi svoju platu dok sve ne bude isplaćeno i čistačicama, kuvarima, fizioterapeutima i ostalima u Borcu.

U akciji banjalučkih novina Glas Srpske održanoj 2006. godine, nekadašnji treneri, igrači i ljudi koji su bezmalo cijeli vijek proveli uz Borac izabrali su „Idealnu jedanaestoricu“ Borca i među njima je bio Gavrilović.

Može se bez lažne skromnosti reći da je Nenad Gavrilović zaslužio da se njegovo ime pominje sa velikom dozom poštovanja u Borcu. Izveo je mnoge mlade ljude na pravi put i bio sportski otac svakom fudbaleru koji je htio da krene igrati fudbal srcem i dušom.

BONUS VIDEO: