MI SRBI SA KOSOVA NOSIMO VELIKI KRST Pavlina Radovanović gromkim glasom brani srpsku zemlju i svetinje: Kad odem kod Boga kazaću mu za sva zla koja su nam učinili
– Trebala je da bude dječak. Dok sam bila u blagoslovenom stanju doktori su govorili da nosim muško dijete, pa sam mu već tada i odabrala ime Pavle. Međutim, kad sam rodila djevojčicu sve se promijenilo. Nisam znala kako da je nazovem. Jedan dan sam je držala u naručju i dok sam je spuštala u kolijevku kazala sam „ime joj je Pavlina, nek bude posebna i jedinstvena“ – reče na samom početku priče majka Pavline Radovanović.
Istinski, rodila je posebno dijete. Dijete koje zrači nekakvim epskim herojstvom. Vjerovatno je neobično za tako nekog malenog kazati ovakve riječi, ali Pavlina zbilja opravdava sve te epitete.
Malo ko i da nije čuo za naš „gromki glas sa Kosova“, kako smo joj dali nadimak.
Pavlina Radovanović, mala umjetnica velikog srca, rođena je 2009. godine u Orahovcu, gradu u Prizrenskom okrugu gdje sada i živi. O njenoj posebnosti bismo mogli pisati redove i stranice, jer ova djevojčica zbilja to i zaslužuje.
Od svoje pete godine Pavlina je počela da pjeva i to, kako sama kaže, krajišku muziku. Kasnije roditelji su je upisali u muzičku školu jer su primijetili njen talenat. Za prepoznavanje njenog umijeća u pjevanju je najviše zaslužan Gavrilo Kujundžić profesor muzike koji je usmjerio na tradicionalnu duhovnu muziku i od tog momenta postaje glas koji se ori sa Kosova, glas koji pjeva o herojima, borbi i stradanjima.
Zanimljivo, kako njena majka priča, da je od malih nogu pjevala u crkvenom horu i da se „verala na prstiće“ kako bi mogla da čita tekst pjesama jer joj je tako malenoj crkvena pjevnica bila previsoka. Valjda otuda njena ljubav prema pravoslavnoj vjeri, srpskim svetinjama, manastirima, crkvama i Kosovu. Ili se jednostavno takav rodiš – rodiš se da stojiš ispred svog naroda i budeš glas koji pjesmom brani tradiciju, istoriju, kulturu od zaborava. Takvu ulogu dobiju rijetki, a mala Pavlina je jedna od njih.
„Lijepo je biti Srbin na Kosovu, ali je teško za život“
Orahovac je 1998. godine je bio pod ofanzivom zloglasne OVK koja je na svirep način ubila na desetine Srba. Do prije rata u ovom gradu živjelo je 3500 Srba, dok ih sada ima nešto manje od 300.
I do dan danas položaj Srba na Kosovu je na nezavidnom nivou najblaže rečeno. Napadi na srpsko stanovništvo su svakodnevna pojava, urnisanje i skrnjavljenje svetinja, dojave o bombama medijskim kućama, zlostavljanja – niz je beskrajan.
O tome kako je biti Srbin na Kosovu posvjedočila nam je i ova djevojčica, koja pohađa osnovnu školu u koju ide 46 učenika.
– U mojoj školi ima samo 46 učenika. Prije rata bile su i škole, bolnice, pošte, ali je to sve spaljeno i srušeno. Orahovac je veliki, ali ni to naše malo što imamo, ni na tom malom dijelu Albanci nam ne daju da živimo – kazala nam je Pavlina, pa dodala kako ih Albanci često maltretiraju.
„Mi Srbi sa Kosova nosimo jedan veliki krst“
Uprkos tome što žive na samo 400m slobodne teritorije njihovo malo je njima sve. Ponosito čuvaju to parče zemlje koje imaju jer za drugo ne znaju. Pavlina se diči se svojim rodnim Orahovcem dok sa ponosom kaže „lijepo je biti Srbin sa Kosova“!
– Lijepo je biti Srbin sa Kosova naravno, ali je veoma teško za život. Ovo ću ponoviti hiljadu puta, svima koji me to pitaju – mi Srbi sa Kosova držimo jedan veliki krst i taj krst ćemo držati svi zajedno dok ne umremo. Još jednu stvar koju ću da kažem kad odem kod Boga – kazaću mu da su nam oni (Albanci) nanijeli toliko poteškoća da to je neizdrživo – rekla je Pavlina u razgovoru za aloonline.ba
Čuti 11-ogodišnje dijete koje izgovara ovakve riječi zasigurno bi i najtvrđem čovjeku natjeralo suze na oči. Jer čije svjedočenje je više potrebno no ono jednog nevinog bića koje je odraslo okovano žicom, koje nije sigurno dok se igra na ulici, kojeg prvi komšija gleda poprijeko…
– Naše prve komšije su Albanci. Nemamo poseban odnos s njima. Sve Srbe iz naše ulice su primorali da prodaju kuće, bukvalno su bivali natjerani da napuste svoje domove. Djeca kada izađu na ulicu da se igraju često dođe do rasprave i svađe sa albanskom djecom, pa naša djeca odu ispred crkve da se igraju – jedino su tamo sigurni – rekla je Pavlinina majka.
Proživljavanje svakodnevne torture, da li psihičke ili fizičke, natjeralo je masu srpskog naroda da napusti Kosovo. Tokom 90ih i tokom Martovskog pogroma 2004., čak do dan danas traje taj „trend“ emigracije srpskog življa sa KiM radi nepovoljnog položaja i ugrožene sigurnosti od strane albanskog stanovništva.
Međutim, kako Pavlinina majka govori uprkos 100 razloga koje su imali da odu sa ognjišta, pronalazili su i 101. da ne odu.
– Mi nikada iz Orahovca nismo izašli. Čak ni 1998. napadom OVK kad smo svi bili zatočeni. Tad nas je spasio đeneral Veljko Radenović i otuda pjesma u zahvalnost „Đenerale nek je tvojoj majci hvala“. Moram da kažem da je tada dosta ljudi stradalo. Takođe, ljudi su bili kidnapovani što iz Orahovca te iz drugih okolnih mjesta u ubijeni i spaljeni, međutim ni tad nismo otišli. Za vrijeme rata sam se kući porodila. I kada je bilo najteže našli smo razlog da ostanemo i sačuvamo to parče zemlje – rekla je Pavlinina majka.
Neka bude borba neprestana…
Težak život i danas prati srpski narod na Kosovu. Bore se samo kako to oni najbolje znaju – stamenito, gordo i ponosno. Iako su im uskraćene esencijalne ljudske potrebe bore se i istrajni su u toj borbi.
– Živjelo se jako teško, živi se i dan danas. Čak smo 7-8 godina živjeli bez struje. U mraku smo živjeli, bez novina. Nemate ništa, jednu prodavnica, gdje možete da uzmete svijeću kad nemate struje – rekla je Pavlinina majka.
„Kosovo i Orahovac je moje srce, a Republika Srpska je moja duša“
Pavlina je još u aprilu ove godine bila u posjeti Banjaluci gdje je održala koncert humanitarnog karaktera kako bi prikupila novac za oslikavanje Crkve Uspenja Presvete Bogorodice u njenom rodnom Orahovcu.
Tad nam je rekla kako se ovdje osjeća kao da je u „svom drugom domu, osjeća se zaštićeno i sigurno ili kao da je došla kod svog ujke, bake – došla gdje je njen rod“.
Ova starmala osoba, je tada svojim pjesmama, djelom i emocijom kupila naša srca. Možda fizički malecka, ali Pavlina je duhovno jedan veliki mudrac i čovjek. Spolja krhko dijete, koje isijava silom koju kada osjetite prođu vas trnci, prkosno gleda ka gore i propovijeda priču o svom narodu. Kao da eto baš ona nosi titulu čuvara – čuvara „svete zemlje krvlju natopljene“ i svjedoči o bolu i borbi srpskog naroda na Kosovu.
– Kosovo i Orahovac je moje srce, a Republika Srpska je moja duša. A čovjek bez srca i duše nije pravi čovjek, zato jer čovjek srcem i dušom voli kao što ja volim moje Kosovo i Srpsku – kazala je na kraju našeg razgovora Pavlina.
BONUS VIDEO:
- Tagovi
- Banja Luka
- Crkve Uspenja Presvete Bogorodice orahovac
- đeneral veljko radenović
- gavrilo kujundžić
- kim
- Kosovo i Metohija
- Orahovac
- pavlina radovanović
- pavlina radovanović banja luka
- pavlina radovanović biografija
- pavlina radovanović godište
- pavlina radovanović koncert
- pavlina radovanović kosovo
- pavlina radovanović orahovac
- Srbi na Kosovu
- veljko radenović
Ova stvarnost je jednostavno nestvarna, poput Isusova bivanja i hodanja po zemlji,Gospod je jednostavno dao dar ovom malom mladom biću,sva sam se naježila a suze liju same.pa nemoguće koji glas, samo i tekst treba pročitati da znamo o kom se djetetu radi.Gospod neka je čuva kako joj je i dao taj zadatak da pjesmom promoviše teški život na Kosovu u ovo vrijeme.😇🥲🥲uuuh ispatih se čitajući i slušajući a kako je njima tek.🙏🙏🙏