(VIDEO) ŽENA ČIJE IME NE SMIJEMO ZABORAVITI! Na današnji dan rođena Diana Budisavljević, srpski anđeo koji je spasio više od 15.000 djece iz logora

Kao vrlo uticajna žena svog vremena, Budisavljević je svoju poziciju iskoristila tokom Drugog svjetskog rata kako bi pomogla spasavanju srpske djece iz ustaških logora.

Njen suprug, hirurg Julije Budisavljević, šef hirurške klinike Medicinskog fakulteta u Zagrebu, bio je jedan od malobrojnih zagrebačkih Srba pošteđenih ubijanja, proterivanja ili pljačke imovine za vrijeme NDH.

No, umjesto da samo mužu pomogne da bude pošteđen nasilja, Budisavljević je razvila šemu spasavanja i srpske djece.

Spasavanje srpske djece

Stvarajući infrastrukturu, uz pomoć drugih, među kojima su bili i partizani i partizanke, Diana Budisavljević stvorila je akciju spasavanja srpske djece. Njena ideja doživjela je vrhunac spasavanjem djece sa Kozare, Korduna, iz hrvatskih i bosanskih sela.

Uvidjevši da im je to jedina šansa za spas, u dogovoru sa njihovim roditeljima, najmlađe zatočenike izvodila je iz logora i obezbjeđivala smještaj u porodicama u Zagrebu i okolini. O spasenoj djeci vodila je kartoteku, i tako im sačuvala imena, vjeru i poreklo. U dokumentima koje je Budisavljević vodila nalazili su se podaci do najsitnijih detalja, kako bi djeca poslije rata bila vraćena roditeljima.

Uz papire dobijene od njemačkih vlasti, Budisavljević je djecu, od odojčadi do tinejdžera, smještala u nekoliko prihvatnih domova u Zagrebu, a potom tražila ugledne porodice koje će ih usvojiti i na taj način im spasiti živote.

Dio dnevnika Diane Budisavljević

Bilježeći svaki korak akcije, Budisavljević je ostavila i dnevnik za sobom, o čemu je i Dana Budisavljević snimila film.

Prenosimo vam dio kojim je Diana Budisavljević opisala drugo putovanje u Staru Gradišku, 13. jula 1942:

– Djecu koju smo popisali ustaše su odvodile na prvi sprat. Odmah su ih odvajali od majki. Koliko je bilo hrabrosti u tim ženama. Neki mališani nisu htjeli da se odvajaju od majki i sada su očajne majke govorile svojim najdražima: ‘Biće ti lijepo, nemoj se bojati, uskoro ću doći po tebe’. I uvijek tiho pitanje, upućeno nama: hoće li ikada više vidjeti svoju decu. Stalno smo ponavljali da će djeca doći u domove, da im nećemo učiniti ništa nažao, da ćemo se za njih brinuti dok se ne vrati iz Njemačke. I poslije upisa u listu, posljednji poljubac, posljednji zagrljaj, često samo na brzinu, jer su bezdašne ustaše nasilno razdvajale majke od djece.

Bila sam sama sa 62 djece, koja su ležala na podu, u vagonu za stoku, bez ikakve hrane i pića. Put je bio užasan. Cijelu noć se čulo stenjanje i kukanje. Put do Zagreba činio se beskonačnim. Djeca su tražila hranu. Sve što sam mogla da učinim bilo je da ih tešim da ćemo se za njih brinuti, da će njihove majke doći. Tražili su ih – majke, očeve, bake, deke. Jedno jadno malo djetešce stalno je molilo: ‘Dedo, pokrij me, hladno mi je.’

BONUS VIDEO: