I STARI EGIPĆANI SU IMALI „NARIKAČE“ U zamjenu za novac, plakale su i jadikovale sa posebnim ciljem

ALOONLINE.BA | Razonoda ∙ 23.10.23 20:59 ∙ 0

Njihova uloga nije bila sastavni dio pogrebnog rituala, ipak pored statusa bilo je zgodno imati i neku narikaču, jer je njihova pjesma imala poseban cilj.

Pogrebna povorka stiže na svoje odredište. Sluge nose sve potrebne predmete za pokojnika, kako bi i u zagrobnom životu ova mlada žena mogla da uživa u komforu. Porodica sa velikom tugom prati procesiju, njenog supruga obuzima velika tuga: zajedno su bili tek tri godine, nisu stigli da dobiju ni djecu.

On u ovoj situaciji ne može da pokaže svoj bol u javnosti, nije primjereno. Umjesto toga, grupa žena koja stoji iza njegovih leđa – jadikuje. One vrište, plaču, silovito vrte glavom napred-nazad, pjevaju i udaraju se po golim grudima, prekrivene pepelom. Mladi udovac se makar na trenutak osjeća utješen: njegov bol je iskazan kroz plač ovih žena.

Plakanje za novac

Ali ko su bile ove žene koji su pratile pogrebne povorke? To su u stvari bili profesionalci u iskazivanju bola i tuge, za koje su primali platu. Ove grupe žena – pjevačica boginje Hator – rođaci pokojnika su angažovali da pokažu ekstremni bol koji nisu smjeli da izraze u javnosti.

Ožalošćene, obučene u bijelu ili plavičasto-sivu platnenu haljinu, koračale su iza povorke otkrivenih grudi, po kojima su se udarale pa čak i posipale prašinu ili pepeo. Podizale su ruke prema nebu ili su dlanovima pokazivali na zemlju, kojima su s vremena na vrijeme pokrivali svoja lica prekrivena suzama.

Kao i sve profesionalne narikače, ove žene su imale i širok repertoar tekstova i pjesama koje su recitovale: „Vi koji ste imali veliku porodicu sada ste na usamljenom mjestu. Onaj koji je volio da pomjera noge da hoda danas je nepokretan, zavezan zavojima“, stoji u jednom drevnom tekstu vezanom za opis njihovog posla.

Osim što su izgovarale jadikovke nad pokojnicima, ove profesionalne narikače su angažovane i da ga hvale. U stvari, one nisu bile osnovni dio pogrebnog rituala, ali su doprinosile iskazivanju statusa pokojnika i njegove prodice. Zato su grupe ožalošćenih varirale u veličini, u zavisnosti od značaja pokojnika.

I to je bila profesija, kao i skoro sve u starom Egiptu, koja se naslijeđivala od roditelja, u ovom slučaju sa majke na kćerke, tako da su djevojke vrlo brzo morale da krenu stopama svojih majki.

Grupe ožalošćenih predvodile bi dve žene koje su igrale ulogu đerita, što znači „ženski zmajevi“, po čemu su boginje Izida i njena sestra Neftida poznate. Oba božanstva su smatrana „ožalošćenim božanstvima“ zbog jadikovki koje su obe boginje izgovarale nakon smrti Ozirisa, njihovog brata i muža.

Njihove pjesme su trebale da se čuju i na nebu, kako bi Ozirisa pozvale da pokojnika vrati u život. Tako je, zahvaljujući zastupništvu ovih narikača, bog vaskrsavao duše pokojnika.

BONUS VIDEO: