DJECA NAM BOLJE ZNAJU ENGLESKI NEGO SRPSKI Profesorka Sanja Macura o krizi čitanja u Srpskoj: Kod mladih primjetan drastičan pad bogatstva rječnika
Ustupljena fotografija
Do danas smo sačuvali srpski jezik i pismo. Ali, šta ćemo za par decenija? Šta ćemo ako nam djeca budu govorila bolje strane jezike nego srpski? Ako emocije budu izražavali emotikonima i stikerima, pretačući obilje riječi u pojednostavljene simbole? Alarm je upaljen!
View this post on Instagram
Kada početi sa čitanjem?
Čovjek oblikuje svoj verbalni svijet od prvog „ma-ma“ koje čujemo kod djeteta, i izgrađuje rječnik koji postaje nosilac velikog dijela ličnog identiteta s kojim se ide kroz život.
– Naravno da dijete u ranom uzrastu ne može da čita, ali u njegovom okruženju mora da bude neko ko sa njim razgovara, ko mu priča ili čita priče i pjesmice izgrađujući tako u njegovom kognitivnom razvoju onu sponu koja je bazirana na verbalizaciji stvarnosti i verbalizaciji sebe unutar te stvarnosti – kaže za AloOnline.ba Sanja Macura, profesor na Filološkom fakultetu u Banjaluci na Katedri za srbistiku.
Kad to ne postoji, dodaje ona, dijete odrasta u čovjeka koji ne umije riječima da iskaže ni sebe, svoje misli, emocije, a ni svoje okruženje.
– Ono čemu svjedočimo jeste da nagli razvoj tehnologije, te naša uokvirenost i uronjenost u ekrane, najveću posljedicu ostavlja po djecu, jer umjesto da verbalni izražaj usvajaju kroz svoje okruženje, roditelje, vršnjake, rodbinu, djeca u stvari veliki dio vremena provode pred ekranima tableta, telefona i televizora, na kojima veoma često slušaju i gledaju sinhronizacije animiranih filmova koje su date iskrivljenom akcentuacijom, moduliranim glasovima ili na stranom jeziku – kaže Macura.
Ona naglašava da to negativno utiče na razvoj i bogaćenje njihovog unutrašnjeg verbalnog svijeta.
View this post on Instagram
Djeca ulaze u konstantna ponavljanja jednog te istog sadržaja. Ako im se ne priča, ako im se ne čitaju knjige, njihov rječnik koji treba da se nadograđuje i razvija, biva osiromašen, oštećen i i kasnije je te propuste veoma teško ili čak nemoguće nadomjestiti.
– Taj rani, predškolski razvojni uzrast u stvari je najviše u rukama roditelja, baka, djedova i vaspitača u vrtićima, te ako tada izostane kontakt sa knjigom, mi već imamo prvi korak ka gubljenju budućeg čitaoca, budućeg potpunog čovjeka – kaže Macura.
Kako dodaje, naredni korak je prelazak u osnovnu školu u kojoj dijete ili ima ili nema čitanju naklonjenog učitelja, koji u njemu ili njeguje osjećaj za jezik i književnost ili to ne radi kako treba.
– Nismo svi jednako zainteresovani za sve. U nastavi od prvog do petog razreda, djeca su još uvijek u školi u okruženju u kojem se i roditelji mnogo trude i rade sa njima. I, to je još uvijek zona u kojoj su djeca čitaoci – rekla je Macura.
To čitanje nije svedeno samo na školski sadržaj propisan nastavnim planom i programom, nego je to još uvijek period u kojem roditelji i okruženje djeci nude različite književne sadržaje i usmjeravaju ih čitalački.
Kada se gubi najveći broj čitalaca?
Period od šestog do devetog razreda se, prema riječima Sanje Macure, pokazao kao period u kojem gubimo najveći broj čitalaca, iz različitih razloga.
Prvo, djeca ulaze u pubertet. Stvara se u njima otpor prema svakoj vrsti autoriteta, pa i prema nametanju književnog izbora. Uz to, nastavni sadržaji iz književnosti često nisu bliski iskustvu i interesovanjima djeteta u trećoj deceniji 21. vijeka, jer se u nastavnom planu i programu nalazi ono što je dio književnog kanona. Stoga ponuđeni naslovi nisu birani po svojoj zanimljivosti, nego po nekim drugim parametrima koji ih i čine dijelom tog kanona.
– Problem nastaje ako današnjoj djeci ne ponudimo paralelno i savremene, njima bliske i zanimljive književne sadržaje, koji moraju da zadovoljavaju estetsku dimenziju i koji su književno veoma kvalitetni – ističe Macura.
Reforma nastavnog plana i programa – šta nakon nje?
Po konkursu Ministarstava prosvjete i kulture RS, 2020. godine je formirana Radna grupa, koja je radila na modrenizaciji nastavnog plana i programa srpskog jezika i književnosti. U ovoj Grupi bila je i naša sagovornica.
– Kako nama srbistima nije bilo omogućeno da sarađujemo s grupama koje su radile 1-5. razred, nije postignut kontinuitet u ishodima i sadržajima od 1. do 9. razreda. Radile su ih tri različite grupe, bez koordinisanog direktnog međusobnog kontakta na kojem je naša Radna grupa insistirala – navodi Sanja Macura.
Ono što su uspjeli, dodaje ona, jeste da u nastavni plan i program uvrste više književnih tekstova, ali tako da rad na njima bude izbornog tipa.
-To znači da ponudimo npr. devet naslova za lektiru, a potrebo ih je uraditi pet. Nije svaka grupa djece ista, nije svako mikrookruženje isto. Neko dijete će pročitati sve te knjige, neki nastavnik će uraditi i više od toga, a neko će probrati ono što toj grupi i tom sastavu odgovara. Ponudili smo i veći broj izbornih književnih tekstova u čitankama, težeći ka tome obogatimo osnovu za postizanje ishoda učenja, a ne ka tome da bude u potpunosti obrađen svaki taj tekst – priča Macura.
Ono što je trebalo da uslijedi nakon takve reforme nastavnog plana i programa je niz seminara i obuka nastavnika, ali do toga nije došlo zbog toga što su uslijedile 2020. i 2021. godina, korona, zaključavanje, kao i onlajn nastava. Međutim, a ni kasnije ništa nije urađeno. Nastavnici su, sticajem različitih okolnosti, bili poprilično prepušteni sami sebi, da se snalaze koliko mogu i umiju – kaže Macura.
Šta današnju djecu (ne)zanima?
Sanja Macura kaže da su članovi Radne grupe pokušali da, kako u čitanke, tako i u lektiru, dodaju poneki književni tekst koji je svježijeg datuma, književno izuzetno kvalitetan, a istovremeno zanimljiv datoj uzrasnoj kategoriji, kako bi djecu privukli čitanju.
– Ne možemo da kapituliramo pred svim njihovim željama, ali možemo malo da odškrinemo vrata u njihov svijet, da pokušamo iz njihovog svijeta uticati na njih. Da oni sami shvate da, ako ne budu čitali i ako ne budu pismeni, neće biti potpuni ljudi. Oni prosto neće moći da ostvare sebe u potpunosti, neće moći da iskažu riječima ni mislima ni sebe u svijetu, ni svijet u sebi – ističe Sanja Macura.
– Pokazuje se, recimo, da djeca vole i pamte romane „Hajduk u Beogradu“ i „Orlovi rano lete“, da rado čitaju „Lajanje na zvezde“, kao i knjigu Mome Kapora „Sanja/ Onda“, koja baš u tom tinejdžerskom, zaljubljivačkom periodu, može da ukaže kako se treba ponašati prema nekome drugom, koliko je važan svaki naš gest, pa čak i pogled koji nehotice uputimo prema nekome. Učenici se žale da im je neprohodno i nezanimljivo da čitaju romane o Robinzonu Krusou, Tomu Sojeru, Guliveru, pa čak i romane Žila Verna za koje smo milsili da će im biti zanimljivi – kaže Macura.
Proročki roman – djeca se „svete“ nastavnicima
– Uveli smo npr. u izbornu letkiru roman „Družina pokvarene slavine“ Radisava Milića, u kojem nekoliko djevojčica pravi svoju grupu koja se bavi određenom vrstom hajdučije. Ovo djelo, dodaje ona, tretira uzrast našeg osmog razreda, te pokazuje šta je to što se desi kad dan za danom sve u životu jedne prosječne djevojčice ide naopako, kada nezadovoljstvo, loši trenuci, odrasli koji stalno nešto prigovaraju, nastavnici koji nemaju razumijevanja – prosto prepune djetinju čašu u duši.
– Negdje je, nažalost ovaj roman iz 2006. godine bio proročki, to sada vidimo, jer u njemu djevojčica Buca, pritisnuta nizom „loših sreća“, počinje opsesivno da gleda horor u kojem djevojčica po imenu Samanta nasiljem rješava nakupljeni strah i sve ostalo što se u njoj dešava, a da tu Bucinu opsesiju takvim filmom niko od odraslih ne primijeti. Nasreću, za razliku od Samante, Buca ima sjajnu podršku u prijateljicama i one zajednički počinju da smišljaju kako da se osvete odraslima, na prvom mjestu nastavnicima koji ih ne razumiju i, po njihom mišljenju, ih maltretiraju – priča Macura. Ona naglašava da su te osvete beskrajno humoristične i sjajno osmišljene, i svaka u sebi nosi visoku dozu katarze upravo za „hajdučice“.
View this post on Instagram
Divno je raditi ovaj roman uporedo s učenicima omiljenim Ćopićevim „Magarećim godinama“ koje su u lektiri u istom razredu, predočiti djeci pobunu prvo dječaka pa i djevojčica uz mnoge životne pouke, ali i smijeh i zabavu uz čitanje.
Vratimo ljubav prema maternjem jeziku i književnosti
21. februara je Dan maternjeg jezika. Međutim, o jeziku ne treba da mislimo samo tog – već svakog dana. Od 2017. godine, Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske radi odličnu kampanju „Čitajmo zajedno“ kojom podiže nivo svijesti o važnosti čitanja. Takvih aktivnosti bi trebalo da bude više i u njima treba da učestvujemo svi.
– Potrebno je da i nastavnik biologije koriguje pogrešno izgovorenu i pogrešno napisanu riječ, da i nastavnik fizike to isto radi. Da svi zajedno radimo na tome. Izgubićemo ovu djecu. Mali procenat njih voli da čita, malo ih je koji i dalje njeguje književnost. Mnogo veći procenat je i jezik i književnost stavio u fioku – navodi Macura.
Poražavajući podaci
– Kako radim sa brucošima, vidim iz godine u godinu drastičan pad bogatstva rječnika, razumijevanja pročitanog, te sposobnosti mladih da u kontinuitetu pismeno iskažu misao u nekoliko prostih proširenih ili složenih rečenica – kaže profesorka.
Ona naglašava da djecu „gubimo“ i u srednjoj školi.
– Gimnazija je i dalje gimnazija, u najboljem smislu te riječi. Ali, u srednje stručne škole je prije desetak-petnaest godina nekim nepromišljenim eksperimentom – kako to kod nas biva, nastava srpskog jezika i književnosti podvedena pod modularnu nastavu. To podrazumijeva da postoje tri modula, pa se dva ili tri mjeseca godišnje radi jedan sadržaj, što odgovara neki praktičnim predmetima, ali ne smijemo srpski jezik i književnost predavati tako – kaže Macura i dodaje da, pored toga, postoji i insistiranje na tome da gradivo mora da ide od antike, preko srednjeg vijeka, dijahronim nizom, zbog čega petnaestogodišnjaci rade najteže tekstove.
To što neko radi kao pekar, mesar ili frizer ne znači da nije čitajuće biće
Nije svakom zanimanju, smatra ona, to neophodno, ali dajte bar da svakom izlaznom profilu u srednoj školi damo i mogućnost da zavoli da čita.
Književnost je umjetnost i uvijek je imala dozu elitističkog u sebi. Ona nikada nije bila za „opštenarodne“ mase.
– Ali, postoji po svom stilu i sadržaju književni tekst za svakoga. Ne možemo propisati isti tekst učeniku koji će sutra studirati književnost i učeniku koji ide u trogodišnju srednju stručnu školu. Treba im ponuditi nešto što će njegovati ljubav za književnost. To što neko radi kao pekar, mesar ili frizer ne znači da nije čitajuće biće. Naprotiv. Ali u njima ljubav možemo da ubijemo loše postavljenim nastavnim programom. Ako programom u trogodišnjim stručnim školama zaustavimo književnost, kao što je sada slučaj, na polovini 20. vijeka, gdje nam je onda ovih 70 godina, čime te učenike možemo da privučemo čitanju, u čemu da se oni prepoznaju – pita se Macura.
Jezik samo na pojedinim fakultetima
Srpski jezik kao predmet slušaju samo studenti filoloških studijskih programa, predškolskog vaspitanja i razredne nastave, te budući novinari. Nastavu književnosti imaju budući učitelji, vaspitači i filolozi.
– Ali, nastavničke studijske programe ne upisuju masovno djeca koja su završila Gimnaziju. Tako dolazimo u situaciju da nam iz srednje stručne škole, nakon modularne nastave i da grubo kažem, skraćenog kursa književnosti, učenik dođe da studira književnost ili razrednu nastavu – kaže profesor Filološkog fakulteta Univerziteta u Banjaluci i dodaje da joj je nedavno jedan student rekao da je roman o kojem je pisao seminarski rad – treći roman koji je pročitao u životu, tek tada osvijestivši koliko je toga prošlo mimo njega.
Puno je onih koji ne znaju da oblikuju slova
Krajnje je vrijeme, čini se, da se spasi ono što se spasiti može.
– Puno je slučajeva da mladi ne znaju ni da drže olovku pravilno, ni da iole pravilno oblikuju pisana slova. Evo, na plakatu za seriju i film „Toma“ piše „Goma“, (jer je T latinično, a M ćirilično) – koliko nas je to primijetilo?
Jednostavno rečeno, u osnovnoj školi zbog preobilja svih nastavnih sadržaja, propustimo da opismenimo djecu, da ih naučimo da pravilno govore. Propustimo da razvijemo kod njih osjećaj za lijepo, da ih zaljubimo u književni tekst kojim ih istovremeno i vaspitavamo i njegujemo – navodi Sanja Macura i dodaje da su sadržaj iz gramatike koje su nešto starije generacije učile u osnovnoj školi bili na nivou, maltene sadašnje dvojke u osnovnoj školi, ali svi su bili pismeni.
– Djeca sada uče preteške apstraktne sadržaje gramatike, a ne znaju da napišu pravilno negaciju uz glagole i pridjeve, zatim „da li“, „ćemo“, ne koriste „bismo“, ne umiju da poslože rečenicu od početka do kraja, ali zato znaju da analiziraju svaku riječ i po vrsti i po funkciji – kaže.
Djeca se bolje izražavaju na engleskom jeziku, nego na srpskom
– Ako se ne zapitamo zašto je to tako, ako se nešto ne uradi na tom polju pod hitno, ne znam za koga čuvamo jezik i ko će ga koristiti i baštiniti za 30-40 godina – navodi Macura. Sebe iskazuju stikerima i emotikonima i znaju im imena na engleskom, rijetko i na srpskom.
– Moramo odnjegovati u djetetu naviku i potrebu da ode u biblioteku, u pozorište. Nema svaka sredina pozorište, ali trebalo bi da se za tinejdžere uradi predstava npr. po nekom književnom djelu iz lektire i da se sa tom predstavom gostuje u svakoj opštini Republike Srpske.– kaže Macura.
Na pitanje ko sve treba da se uključi u rješavanje ovih problema, Macura kaže da je škola samo jedna karika u dugom lancu koji počinje u porodici a završava se u odraslom dobu. U aktivnosti oko ovoga treba da budu uključeni svi, od porodice i škole, do ministarstava Odgovorimo sami sebi iskreno, koliko čitamo!
Odgovornost medija je ogromna
U medijima odavno nema obrazovnog programa koji je nekada imao propisan procenat u ukupnom programu. Ali, program koji su, prema riječima Sanje Macure, gledale naše generacije ne bio bio zanimljiv današnjoj djeci.
– Djeci bi bilo moguće prići kroz onaj medij koji oni konzumiraju. Ako žive u svijetu telefona, obrazovni sadržaji mogu da budu plasirani preko nekih platformi. Tokom pandemije smo vidjeli da, kad smo morali čitavu nastavu da premjestimo u onlajn sistem, internet može da bude mjesto na kojem se plasira obrazovni program – kaže Macura.
Ona naglašava da je odgovornost medija ogromna.
– Prvo, sve što objavljuju treba da bude pismeno. Svaka medijska kuća treba da ima lektora. Nijedna rečenica ne bi trebalo da bude objavljena ukoliko nije lektorisana – kaže Macura.
Ona naglašava da mediji treba da vode računa da sadržaj njihovih programa bude reprezentativan za nekoga od koga sutra želimo da dobijemo kompletnog čovjeka.
– Ako je poželjno biti starleta i ako je to ono što se u medijima prikazuje kao profitabilno i kao poželjan oblik ponašanja, i ako je to nešto što im plasiramo, zašto onda mislimo da to neće i biti usvojeno. Ako voditeljka ne treba da bude pametna, obrazovana, elokventna, šarmantna, nego treba da se skine u kupaći kostim i da pleše trbušni ples u studiju, kakvu poruku šalju mediji? Kad uđem u pretraživač na telefonu, ako ima neki Rastko u nekom rijalitiju, u pretrazi pri kucanju „Rastko Petrović“, iskočiće prvo vijesti o „Raletu iz rijalitija“, pa tek onda o piscu – kaže Macura i dodaje da ljudi konzumiraju ono što im se u medijima nudi.
Macura i naglašava da je današnje dijete budući nosilac i čuvar nacionalnog identiteta i da takvim ne postaje bez velikog ulaganja i truda.
Bećković u Istočnom Sarajevu: Srpski jezik brine više o nama nego mi o njemu
– Današnje dijete je neko za koga će naša sadašnjost biti davna prošlost. Ko će onda čuvati i njegovati ono što smo mi do sad sačuvali, ako se ne mora paziti kako se govori i piše, ako je književnost teret, ako je jezik nešto što se s mukom uči u školi, ako je atmosfera postavljena na način da je prosto taj predmet više teret nego ljubav – pita se Macura.
Iz tog razloga svi treba da povedemo računa šta nudimo mladim generacijama koje su budući čuvari našeg kulturnog i nacionalnog identiteta.
BONUS VIDEO:
Možda vas zanima
Poznati
vremenska prognoza
Sarajevo
Banja luka
Mostar
Tuzla
Bihać
Bijeljina
Zenica
Prijedor
Pale
