PRIČAMA I UMRLI DIŠU! Književnik BRANKO JOVIČIĆ iz Broda: Volio bih da se shvati glavna POUKA knjige, RAT NIKAD NIJE DOBAR
FOTO: Ustupljena fotografija
Nad romanom smo “Davno ispričane priče”, mladog pisca Branka Jovičića iz Broda.
Postoje ispovijesti koje se nikada u potpunosti ne mogu ispričati, a Jovičić je od svojih napravio splet sudbina u ratu. Kao i sve pisce, tragače, i njega je povukao vječni vrtlog misli o postojanju, prolaznosti, stradanju, o grijehu i spasenju, vjeri, nadi i ljubavi, koji teku pred nama kao rijeka: jasno i neprekidno.
Brankove priče nas tjeraju da se zapitamo: Šta je teže nositi – kofer pun želja ili kofer pun grijehova? Zašto stradanje mora biti besmisleno kada nemamo mogućnost da promijenimo pokrenuto zlo i Pandorinu kutiju zafrljačimo negdje u pi*ku materinu.
Ovaj roman nas uči o tome da i u pepelu možemo pronaći život – priču. Pričama i umrli dišu.
– Knjiga prati sudbinu više ljudi širom svijeta ubačenih u Drugi svjetski rat. Govori o tome kako se čovjek snalazi u zlo doba i o tom uzaludnom umiranju. Govori o tome kako čovjek čini zlo misleći da sve radi kako treba. Govori o jezerima krvi i suza, o vremenu koje ne pogoduje ljubavi, o vremenu u kojem su se mrtvi spasili – započeo je za Aloonline.ba pisac Branko Jovičić.
Ideja za knigu rodila se u djetinjstvu
– Samu ideju za knjigu sam dobio još sa 14 godina i tad sam počeo da je pišem, ali sam ubrzo shvatio da nisam još dorastao zadatku i da moram sačekati. Pitao sam se još tad, zašto čovjek ide u rat i zašto ide da ubija? I onda sam došao do zaključka da većina ljudi u rat ide ne da čini loše, nego zbog toga što misli da radi dobru stvar. Neko mi je rekao da ga neprijatelj na ovaj ili onaj način ugrožava i čovjek ide misleći da samo brani sebe, njemu drage ljude ili ideale. Mnogo likova u ovoj knjizi je inspirisano stvarnim ljudima iz moje okoline, ali u najviše njih sam ugradio sebe. Cipria, Lendon, Piter, Sergej, Tatjana, Bane Kanić, Đorđe Kanić, Vida, Milka, Sara, Mihail i Meli su inspirisani stvarnim osobama. Neki od tih ljudi znaju da su mi bili inspiracija, a neki ne znaju – kazao je Jovičić.
Centralna misao romana je rat. Onda, postoji li univerzalna pouka ovog djela?
– Ono što pisac napiše je samo skica, obris nečega, a ono što čitalac vidi je slika koju je sam sebi stvorio u glavi. Tako da, tumačenje mnogih stvari zavisi od iskustva i percepciije čitaoca. Ipak, volio bih da shvate onu glavnu poruku zbog koje je knjiga i napisana, rat nikad nije dobar! Ja nemam svoju najdražu priču u ovoj knjizi, teško bih se odlučio za samo jednu. Postoje one koje su mi draže i one koje su mi manje drage. U svakoj vidim neku ljepotu, ali i manu i slabost, tako da za svaku mislim da je dobra ali i da je mogla biti bolja. Ako bih baš morao da izaberem, onda bi to bila priča „S one druge strane“, jer je ona to što ovu zbirku priča čini romanom – istakao je Jovičić.
Da li će knjiga pobijediti rat?
– Nema i nikad neće biti pobjednika u ratu između knjige i rata. Ta borba će trajati neprestano dok god postoji čovječanstvo – govori Jovičić i odgovara na pitanje: Knjige, na kraju, opraštaju svima, a da li mi sebi dovoljeno opraštamo?
– To je već individualna stvar. Ja sebi rijetko opraštam, ali poznajem ljude koji prvo sebi oproste, pa onda griješe. O grijehu i nošenju grijeha se mnogo može pročitati u priči „Susret s one strane“.
Ćopić, Andrić, Rakić, Jesenjin i drugi, samo su neki od pisaca kojima se divi.
– Branko Ćopić je čovjek koji je pisao za djecu, a pisao je o ozbiljnim temama. Čovjek koji je toliko jednostavno pisao, pripovijedao o svemu na vrlo zanimljiv i jednostavan način. Sve velike misli je provukao kroz jednostavne rečenice, kroz jezik običnog čovjeka, i stvorio likove u kojima se svako od nas ponekad može pronaći. Mislim da je potcijenjen samo zato što ljudi misle da je pisao za djecu. Naravno, moram pomenuti još neke pisce. Ako ćemo ostati u prozi, izdvojio bih Andrića, ako ćemo o poeziji, tu su Jesenjin i Radičević koji su posebno zanimljive ličnosti, ali i Šantić, Milan Rakić i Đura Jakšić koji su puno bliže meni i tematikom i stilom. Od savremenika bih izdvojio Berislava Blagojevića i Ognjena Avlijaša kao prozaiste i Nedeljka Popadića kao pjesnika za djecu – navodi Jovičić.
Branko iza sebe ima zbirke poezije, objavljeno prozno djelo, a krčka se i neki scenario
– Do sada sam izdao dvije zbirke poezije „Kako napisati pjesmu“ i „Pejzaž sreće“, a „Davno ispričane priče“ su moje prvo objavljeno prozno djelo. Poezije imam dovoljno za dvije zbirke, ali nju sad objavljujem samo na blogu. Pišem scenario, tačnije, igram se. Nikad ranije nisam ni vidio kako izgleda scenario, a onda sam malo istraživao o tome kako se piše, vidio nekoliko primjera i napisao scenario za film. Njega su vidjele samo tri osobe do sada i mislim da će tako i ostati. Nakon toga, počeo san da pišem scenario za seriju i mnogo je kvalitetniji. Njega čita grupa dragih ljudi i čim napišem novu epizodu, šaljem im, a oni je pročitaju za nekoliko minuta i onda mi pišu kad će sljedeća. S obzirom na to da nisam napisao ni jednu više od šest mjeseci, postali su poprilično nestrpljivi – ističe Jovičić i dodaje da “naravno, ne očekujem ja da će to nekad biti snimljeno, ne zanosim se, ali mislim da je priča dobra i da bi uz manju doradu bila to zaista gledana serija”.
Da li je danas lako mladom piscu da piše i izdaje knjige?
– Kompleksan je odgovor na ovo pitanje. Sa jedne strane, imamo hiperprodukciju i svako ko ima malo novca može da objavi knjigu, a sa druge, mnogo kvalitetnih djela nikad neće dobiti svoje čitaoce jer prosto nema dovoljno novca. Naše tržište je malo, a i to malo tržište je dodatno smanjeno, jer ljudi sve manje čitaju. Opet, ja volim da vjerujem da kvalitet na kraju izađe na vidjelo – zaključuje za Aloonline.ba Jovičić.
Možda vas zanima
Poznati
vremenska prognoza
Sarajevo
Banja luka
Mostar
Tuzla
Bihać
Bijeljina
Zenica
Prijedor
Pale
