Ukupan dug od 3,42 milijarde evra, odnosno gotovo 39% bruto domaćeg proizvoda, još uvijek je ispod međunarodnih referentnih pragova, ali njegov rast u uslovima skromnog ekonomskog rasta i povećanih fiskalnih obaveza otvara ozbiljna pitanja o srednjoročnoj održivosti javnih finansija.

Servisiranje duga: sve skuplje i zahtjevnije

Jedan od ključnih izazova u narednom periodu biće servisiranje postojećih dugova. Rast kamatnih stopa na međunarodnim finansijskim tržištima, u kombinaciji sa ograničenim fiskalnim prostorom, znači da će svaki novi ciklus refinansiranja biti skuplji nego prethodni. U situaciji kada realni rast BDP-a iznosi oko 1,9%, teret kamata i otplata glavnice sve više potiskuje razvojne rashode i ostavlja manje prostora za javne investicije.

Posebno zabrinjava činjenica da se rast duga odvija brže od rasta ekonomske baze koja taj dug treba da servisira. Ukoliko se taj trend nastavi, 2026. godina mogla bi predstavljati prelomni trenutak u kojem fiskalna politika prelazi iz faze upravljanja u fazu odbrane stabilnosti.

Fiskalni deficit: ograničene opcije finansiranja

Finansiranje fiskalnog deficita dodatno komplikuje sliku. Sa jedne strane, domaće tržište kapitala je plitko i ograničenog kapaciteta, dok se sa druge strane zaduživanje u inostranstvu odvija u sve nepovoljnijem globalnom finansijskom okruženju. To povećava zavisnost od kratkoročnih instrumenata i ad hoc rješenja, što dugoročno povećava fiskalne rizike.

U tom kontekstu, 2026. godina se nameće kao period u kojem će biti neophodno jasno definisati prioritete: da li održavati postojeći nivo socijalnih i budžetskih obaveza ili započeti proces fiskalne konsolidacije koji nosi političke i socijalne troškove.

Pritisak na fondove: demografija kao tihi rizik

Možda i najveći sistemski izazov leži u rastućem pritisku na javne fondove — penzioni fond, fond zdravstvenog osiguranja i fond dječije zaštite. Nepovoljni demografski trendovi, starenje stanovništva i kontinuirani odliv radno sposobne populacije znače da se odnos između uplata doprinosa i obaveza fondova konstantno pogoršava.

U penzionom sistemu to se ogleda u sve većem oslanjanju na budžetske transfere, dok zdravstveni fond trpi pritiske zbog rasta troškova liječenja i inflacije u sektoru zdravstva. Fond dječije zaštite, iako nominalno manji, dodatno reflektuje dubinske strukturne probleme tržišta rada i socijalne politike.

2026. kao još jedna godina odluka koja neće doći

Sve navedeno ukazuje da 2026. godina za Republiku Srpsku neće biti samo još jedna fiskalna godina, već godina strateških odluka koje će biti zatrpane blatom nadolazećih izbora. Makroekonomska stabilnost, mjerena agregatima poput duga i rasta, i dalje postoji, ali je sve krhkija. Bez reformi koje će istovremeno adresirati fiskalni deficit, strukturu javne potrošnje i održivost socijalnih fondova, postojeći model ulazi u zonu povećanog rizika. Međutim, politički habitus ne ostavlja dovoljno kiseonika za ekonomske teme.