Njegovi romani i pripovijetke i danas se čitaju, citiraju i ekranizuju, a "Zona Zamfirova", "Pop Ćira i pop Spira" i "Ivkova slava" ostali su neizostavan dio srpske kulture.

Stevan Sremac rođen je 11. novembra 1855. godine u Senti. Djetinjstvo mu nije bilo lako – veoma rano ostao je bez oba roditelja, pa je brigu o njemu preuzeo ujak Jovan Đorđević, poznati književnik, istoričar i osnivač Srpskog narodnog pozorišta. Upravo zahvaljujući njemu, Sremac dolazi u Beograd, gdje nastavlja školovanje i razvija ljubav prema istoriji, književnosti i srpskoj tradiciji. Kasnije završava tadašnju Veliku školu, današnji Univerzitet u Beogradu, a zatim postaje profesor istorije. Predavao je u Pirotu, Nišu i Beogradu, a upravo će godine provedene na jugu Srbije ostaviti neizbrisiv trag u njegovom književnom stvaralaštvu.

Malo ko zna da je Sremac učestvovao kao dobrovoljac u srpsko-turskim ratovima 1876. i 1877–1878. godine. Ratna iskustva, susreti sa ljudima različitih naravi i život u tadašnjoj Srbiji oblikovali su njegov pogled na svijet i kasnije postali nepresušan izvor inspiracije za književnost. Zanimljivo je da nije rano počeo da piše – za razliku od mnogih velikih autora, ozbiljnije se književnosti posvetio tek u svojim tridesetim godinama, ali je za relativno kratko vrijeme uspio da stvori djela koja su postala klasici srpske književnosti.

Boravak u Nišu bio je najplodniji period njegovog života. Upravo tamo nastale su priče i romani po kojima ga danas svi poznaju. Posebno mjesto zauzima "Zona Zamfirova", ljubavna priča smještena u stari Niš, prepuna živopisnog govora, običaja i mentaliteta juga Srbije. Ništa manje značajni nisu ni "Pop Ćira i pop Spira", satirična priča o rivalstvu dvojice sveštenika, kao ni "Ivkova slava", djelo koje i danas važi za jedno od najduhovitijih u srpskoj književnosti. Njegovi junaci nisu bili izmišljeni heroji, već obični ljudi sa svojim manama, vrlinama i svakodnevnim brigama, zbog čega su čitaoci lako mogli da se prepoznaju u njima.

I više od jednog vijeka nakon nastanka, Sremčeva djela nastavila su da osvajaju publiku. Film "Zona Zamfirova" iz 2002. godine postao je jedan od najgledanijih domaćih filmova svih vremena, dok su ekranizacije "Pop Ćire i pop Spire" i "Ivkove slave" dodatno približile njegove priče novim generacijama. Zahvaljujući njima, njegov humor, način pripovijedanja i nezaboravni likovi ostali su podjednako aktuelni i u 21. vijeku.

Godine 1906. izabran je za člana tadašnje Srpske kraljevske akademije, današnje SANU, što je predstavljalo jedno od najvećih priznanja koje je jedan književnik mogao da dobije. Međutim, nije dugo uživao u toj časti. Tokom boravka u Sokobanji iznenada se razbolio. Preminuo je u pedesetoj godini života od posljedica trovanja krvi izazvanog infekcijom, ostavivši iza sebe književni opus koji će obilježiti srpski realizam i postati dio nacionalne kulturne baštine. Njegova kuća u Sokobanji danas je mjesto sjećanja na jednog od najvećih srpskih pripovjedača.

Više od jednog vijeka kasnije, Stevan Sremac ostaje pisac čije se knjige ne čitaju samo zbog školskih obaveza – one i dalje podsjećaju na vrijeme u kojem su humor, ljubav, običaji i ljudske slabosti bili ispričani na način koji i danas izaziva osmijeh, prenosi Ona.rs.