Za godinu-dvije Jovo Jerković će zaokružiti punih šest decenija bavljenja muzikom. Ovaj vrsni harmonikaš i vokalni solista podjednako dobro svira na još 24 instrumenta. Zbog toga je u Gradišci i rodnom srbačkom selu Stari Martinac prozvan „čovjek orkestar“. Zanimljivo je da je posljednji instrument ukulele, sa kojim je odsvirao popularnu dionicu u hitu „Dubioza kolektiva“ „Rijaliti“.

Kako kaže u dva poteza „pročitao“ je tajne instrumenta ukulele uz koji je otpjevao refren: „Nemoj, mala, plakati, niti za mnom žaliti, neću ti se vratiti, odo’ u rijaliti“.

„Momci iz „Dubioze“ su me impresionirali. Ne samo muzikom i hrabrim tekstovima, već i pažnjom prema meni. Pozvali su me da odsviram i otpjevam taj refren i to sam uradio uspješno. A onda su oni došli kod mene i obradovali me kao malo dijete.Ranih sedamdesetih godina , dok sam se školovao u Sarajevu, svirao sam u Kulturno-umjetničkom društvu „Proleter“, današnjoj  „Baščaršiji“. Znajući da idu u Gradišku, otac jednog člana grupe mi je poslao priznanje, koje je decenijama čekalo da dođe do mene. I dobio sam ga. Ganula me je pažnja dobrih prijatelja“, priča Jovo Jerković.

Junak ove kratke priče je slabog vida, ali oštrog uma i smisla za muziku. Iako na jedno oko vidi samo desetak odsto, Jovo se odlično snalazi gdje god da je. Nezamislive su zabave bez njegove svirke i dosjetki, a u svojoj kolekciji ima i veliki hit „Kaput stari“, posvećen dvojici prijatelja, kojih više nema među živima.

„Tekst je napisao veliki boem Jovan Joco Dakić, novinar, satiričar i pjesnik. Posvetio je pjesmu drugom boemu Višeslavu Beriću, legendi Kozare, britkom beku, koji je bio britak i za šankom. Pjesma vječno živi, oni nisu više među živima ali jeste pjesma. Uostalom kao i veliki Jocin aforizam „Ko ne može sastaviti kraj sa krajem, on sastavlja kraj sa rodnim krajem“. O značaju ove izreke dovoljno je reći da je aforizam uklesan na Jocinom spomeniku na groblju u Srednjoj Jurkovici“, priča Jovo.

Jovo Jerković obučio je na desetetine mladih svirača, mnogi od njih danas imaju svoje orkestre. Ipak njegovu muzičku žicu naslijedio je unuk Uroš Durić, desetogodišnjak iz Banja Luke.

„Za pet časova moj Uroš naučio je pet melodija na harmonici. Bez mnogo muke naučio je mađarsku narodnu pjesmu „Daću sve za oči garave“. Ponosan sam na njega“, rekao je Jovo Jerković, „čovjek orkestar“, koji kao magnet oko sebe okuplja ljude sa pozitivnom energijom.

U kratkoj ispovijesti za Aloonline rekao je da pomenemo i da je svirao u Americi, Njemačkoj, Poljskoj, Austriji, Danskoj, Sloveniji i drugim državama. U posljednje vrijeme Jovo se uspješno okušava i kao aforističar.

- Za dijalog je potrebno dvoje onaj koji priča i naravno onaj koji sluša, kaže Jovo u jednom od svojih aforizama. I nije pogriješio.

Boško Grgić