I ne samo kukuruz, već i krompir, paradajz, grah i ostale usjeve. Miško najveći dio usjeva u proljeće sije u nebranjenom dijelu, između nasipa i rijeke Save u Bokovima, samo četiri kilometra nizvodno od mosta u Gradišci. Kaže da su prednosti te lokacije višestruke.

„Ovdje ljetina teško zazuši, jer zemljište nije šljunkovito. Sava se svake godine jednom ili dva puta izlije po ovim oranicama, i kad se povuče, zemljište je plodnije. Potpuno je to dokazano. Sijem domaći bjelčić, on je najbolji za brašno. Pomjerio sam rok sjetve za kraj marta, iako stručnjaci tumače da je april vrijeme za sjetvu kukuruza. Kada u ljeto krenu visoke temperature moj bijelčić je već prošao krizu, obrazlaže Miško.

Ovaj vrijedni poljoprivrednik napravio je kompletnu liniju za čuvanje, sušenje,krunjenje i mljevenje kukuruza bjelčića. Onemogućio je miševima i pticama da mu prave štetu. Svestrani je majstor i kaže da poznaje preko dvadeset zanata, pa je i liniju za kukuruz odradio do detalja.

„Kuruzane u kojima čuvam kukuruz u klipu su potpuno zaštićene od miševa i ptica. Peć kojom grijem radionicu, a koju sam sam napravio obložio sam limom od nekog metalnog ormara. Unutra su ladice, i tako sušim kukuruz, odmah nakon berbe. Koristim od davnina i solarnu energiju i energiju vjetra, jer kukuruz i grah sušim na suncu i na vjetru, Prvi u selu berem kukuruz čak u avgustu. Zrno meljem na kamenom mlinu, napravio sam ekscentar za prosijavanje brašna, tako da domaćice mogu okačiti sito o klin, priča Barišić.

Ne proizvodi ovaj vitalni penzioner samo bjelčić kukuruz, već i onaj žuti, domaći, od kojih su palente i cicvare vrhunskog okusa i mirisa. I zato ima neobično objašnjenje.

-Lijevčani su veliki potrošači bijelog kukuruzovog brašna, a brđani žutog. Pogotovo komšije koji potiču iz Donjeg Vakufa. Za njih meljem žute kukuruze. Moje brašno stiglo je i u Ameriku, Njemačku, Dansku, Švedsku, Hrvatsku, Srbiju i Sloveniju. Nikad nisam dobio ni jednu primjedbu, priča Barišić.

Zanimljivo je da je ovaj svestrani majstor u svojoj radionici napravio mnogo toga. Mesarima servisira i pravi mašine za mljevenje mesa i topove za kobasice, ženama je napravio uređaj koji žicama za tambure sječe kolače, napravio je cjepač za drva, nekoliko čamaca, više poljoprivrednih priključaka. Za njega su vezane brojne anegdote.

„Jedne godine Sava je izlila a ja nisam obrao paprike. Brao sam ih iz čamca i to ispod vode. Uzgojio sam i viseći paradajz, rastao je iz kante nadole, prema zemlji. Nikao je iz pukotine na dnu i uspio je donijeti plodove“, objašnjava Barišić.

Josip, Miško ili Lukin nekada je bio poslovođa u fabrici „Standard“ u Gradišci. Penzionerske dane provodi u vlastitoj radionici, ali i na rijeci Savi, gdje isprobava svoje ribarske sposobnosti. Omiljen je u nekoliko sela, a trenutno usavršava nacrte za nove inovacije. Drži ih u tajnosti, samo je rekao da će koristiti domaćicama u svakodnevnim poslovima. I ne čudi, jer je cijeli radni vijek proveo upravo sa ženama, piše Boško Grgić.

BONUS VIDEO: