Srpska pravoslavna crkva praznuje Badnji dan, dan koji se proslavlja uoči Božića i najavljuje ovaj veliki praznik. Ime je dobio po badnjaku koji taj dan unosimo u naše domove. Ustaljen je običaj da se na ovaj dan porodica okupi za posnom trpezom.

Ranije se za Badnje veče večeralo na slami na kućnom podu, pa se zato i danas, ispod stola za kojim se večera, stavi malo slame i grančica badnjaka.

Staro porijeklo običaja

Mnogi običaji vezani za Badnji dan sasvim su paganski, a crkva im je kasnije dala hrišćansko obilježje. Običaje oko Badnjeg dana su Srbi naslijedili od svojih predaka i još uvijek ih održavaju.

Za badnjak se sječe grana hrasta, koji je kod Slovena oduvijek bio sveto drvo. Vezuje se za slovensko božanstvo Svetovida.

Badnji dan je pun rituala i simbolike, živopisnih radnji i svi su oni povezani sa porodičnim kultom i kultom ognjišta.

Narodni običaji oko Badnjeg dana su veoma stari i do danas se mnogo običaja izgubilo ili zaboravilo. U različitim krajevima, običaji se razlikuju u nekim elementima, a danas su prilagođeni životu u gradu.

Loženje badnjaka je u vezi sa ognjem i ognjištem. To je središnji element simbolike rađanja novog sunca jer je i Badnji dan odmah poslije kratkodnevnice. Mladi hrast je spaljivanjem davao ognju radi nove godine, a pregršt varnica bacanih u nebo najavljivale su mnogo roda i prinosa.

Već u ranu zoru, pucanjem iz pušaka i prangija, objavljuje se odlazak u šumu po badnjak. Badnjak sječu isključivo muškarci, najčešće domaćin i najstariji sin, u rano jutro, prije izlaska sunca.

Pre sječenja se drvetu nazove „dobro jutro“, čestita mu se praznik i moli se da donese zdravlje i sreću porodici. Zatim se drvo posipa žitom, a u nekim krajevima mu se daruje kolač posebno umešen za tu priliku. Drvo se ne smije dodirnuti golim rukama, pa onaj koji ga sječe navlači rukavice.

Drvo se uvijek zaseče sa istočne strane jer je trebalo da padne na istok. Onaj ko je sjeckao badnjak, trudio se „da se drvo ne muči“, tj. da se obori iz jednog udarca ili najviše sa tri. Ako drvo ne padne ni poslije trećeg udarca, mora se kidati rukama jer više udaraca nije dozvoljeno.

Kada domaćin donese badnjak, ostavlja ga pored ulaznih vrata, a tek sa prvim mrakom se badnjak unosi u kuću i stavlja, prema običaju, na ognjište.

Poslije donošenja badnjaka kolje se pečenica (ponekad se kolje ili „utuče“ na Tucindan). Obično je to prase, rijetko jagnje (u vrijeme Božića nema jagnjadi), a ponekad ćurka ili guska. Pečenica je žrtva za novo ljeto, a ponekad se zove i veselica ili božićnjar. To je ostatak starog kulta prinošenja žrtve za rađanje novog Boga.

Unošenje badnjaka i slame

U toku dana, domaćica u jedno sito stavlja sve vrste žitarica, suhih šljiva, oraha i jabuka i to sve stoji u vrhu stola gdje se večera.

Ponekad sito stave pod sto, a ponekad kod ognjišta. Tim žitom posipaju se badnjak, slama i polažajnik.

Pred večer domaćin unosi badnjak i slamu u kuću. Kuca na vrata, a kada ukućani pitaju „Ko je?“, odgovara „Badnjak vam dolazi u kuću“. Potom mu domaćica otvara i obraćajući se badnjaku govori „Dobro večer badnjače!“. Domaćin stupajući desnom nogom preko praga unosi badnjak u kuću i pozdravlja ukućane riječima „Srećno vam Badnje veče“, na šta ga ukućani otpozdravljaju sa „Bog ti dobro dao i sreće imao“, dok ga domaćica dočekuje sipajući po njemu žito iz sita.

Noseći badnjak domaćin obilazi kuću kvocajući kao kvočka, a domaćica i sva deca idu za njim pijučući kao pilići. Domaćin obilazi sve uglove doma bacajući po jedan orah u svaki ugao, što se smatra žrtvom precima. Ostali orasi i lešnici se ostavljaju i u slami ispod stola i najčešće se jedu sa medom. Orahe koji su u uglovima niko ne uzima.

Po unošenju badnjaka, domaćin ili domaćica, unosi slamu i raznosi je po cijeloj kući, a posebno na mjesto gdje će biti postavljena večera. Pri tome onaj ko nosi slamu kvoca, a ostali pijuču. Preko slame se postavlja stolnjak jer se, prema starom običaju, služi i jede na podu. Stolice su iznesene iz kuće i sjedi se na slami.

Poslije Božića se ova slama nosi u obor, štalu ili ambar, a njome su naši stari obavijali voćke da bi bolje rodile.

Staro porijeklo običaja

Mnogi običaji vezani za Badnji dan sasvim su paganski, a crkva im je kasnije dala hrišćansko obilježje. Običaje oko Badnjeg dana su Srbi naslijedili od svojih predaka i još uvijek ih održavaju.

Za badnjak se sječe grana hrasta, koji je kod Slovena oduvijek bio sveto drvo. Vezuje se za slovensko božanstvo Svetovida.

Badnji dan je pun rituala i simbolike, živopisnih radnji i svi su oni povezani sa porodičnim kultom i kultom ognjišta.

Narodni običaji oko Badnjeg dana su veoma stari i do danas se mnogo običaja izgubilo ili zaboravilo. U različitim krajevima, običaji se razlikuju u nekim elementima, a danas su prilagođeni životu u gradu.

Loženje badnjaka je u vezi sa ognjem i ognjištem. To je središnji element simbolike rađanja novog sunca jer je i Badnji dan odmah poslije kratkodnevnice. Mladi hrast je spaljivanjem davao ognju radi nove godine, a pregršt varnica bacanih u nebo najavljivale su mnogo roda i prinosa.

Već u ranu zoru, pucanjem iz pušaka i prangija, objavljuje se odlazak u šumu po badnjak. Badnjak sječu isključivo muškarci, najčešće domaćin i najstariji sin, u rano jutro, prije izlaska sunca.

Pre sječenja se drvetu nazove „dobro jutro“, čestita mu se praznik i moli se da donese zdravlje i sreću porodici. Zatim se drvo posipa žitom, a u nekim krajevima mu se daruje kolač posebno umešen za tu priliku. Drvo se ne smije dodirnuti golim rukama, pa onaj koji ga sječe navlači rukavice.

Drvo se uvijek zaseče sa istočne strane jer je trebalo da padne na istok. Onaj ko je sjeckao badnjak, trudio se „da se drvo ne muči“, tj. da se obori iz jednog udarca ili najviše sa tri. Ako drvo ne padne ni poslije trećeg udarca, mora se kidati rukama jer više udaraca nije dozvoljeno.

Kada domaćin donese badnjak, ostavlja ga pored ulaznih vrata, a tek sa prvim mrakom se badnjak unosi u kuću i stavlja, prema običaju, na ognjište.

Poslije donošenja badnjaka kolje se pečenica (ponekad se kolje ili „utuče“ na Tucindan). Obično je to prase, rijetko jagnje (u vrijeme Božića nema jagnjadi), a ponekad ćurka ili guska. Pečenica je žrtva za novo ljeto, a ponekad se zove i veselica ili božićnjar. To je ostatak starog kulta prinošenja žrtve za rađanje novog Boga.

Unošenje badnjaka i slame

U toku dana, domaćica u jedno sito stavlja sve vrste žitarica, suhih šljiva, oraha i jabuka i to sve stoji u vrhu stola gdje se večera.

Ponekad sito stave pod sto, a ponekad kod ognjišta. Tim žitom posipaju se badnjak, slama i polažajnik.

Pred večer domaćin unosi badnjak i slamu u kuću. Kuca na vrata, a kada ukućani pitaju „Ko je?“, odgovara „Badnjak vam dolazi u kuću“. Potom mu domaćica otvara i obraćajući se badnjaku govori „Dobro večer badnjače!“. Domaćin stupajući desnom nogom preko praga unosi badnjak u kuću i pozdravlja ukućane riječima „Srećno vam Badnje veče“, na šta ga ukućani otpozdravljaju sa „Bog ti dobro dao i sreće imao“, dok ga domaćica dočekuje sipajući po njemu žito iz sita.

Noseći badnjak domaćin obilazi kuću kvocajući kao kvočka, a domaćica i sva deca idu za njim pijučući kao pilići. Domaćin obilazi sve uglove doma bacajući po jedan orah u svaki ugao, što se smatra žrtvom precima. Ostali orasi i lešnici se ostavljaju i u slami ispod stola i najčešće se jedu sa medom. Orahe koji su u uglovima niko ne uzima.

Po unošenju badnjaka, domaćin ili domaćica, unosi slamu i raznosi je po cijeloj kući, a posebno na mjesto gdje će biti postavljena večera. Pri tome onaj ko nosi slamu kvoca, a ostali pijuču. Preko slame se postavlja stolnjak jer se, prema starom običaju, služi i jede na podu. Stolice su iznesene iz kuće i sjedi se na slami.

Poslije Božića se ova slama nosi u obor, štalu ili ambar, a njome su naši stari obavijali voćke da bi bolje rodile.

Paljenje badnjaka

Badnjak se cjeliva, maže medom i stavlja na ognjište. Kada je badnjak stavljen na ognjište, prema njemu se moralo ponašati kao prema živom biću – kitili su ga zelenim granama, ljubili, ali i prelijevali vinom, posipali žitom.

Običaj nalaganja badnjaka na vatru veoma je star. Djeca „džaraju“ vatru, odnosno grančicama raspaljuju vatru izazivajući pregršt varnica i iskri, govoreći: „Koliko iskrica, toliko parica, pilića, košnica…“, nabrajajući svu stoku i živež čije se blagostanje priželjkuje.

Negdje se uz badnjak u kuću unosi i pečenica i govori: „Dobro veče, čestiti vi i badnje veče“, a ukućani odgovaraju: „Dobro veče, čestiti vi i vaša pečenica“.

Po završetku, domaćin okadi cijeli dom i večeru, zapali svijeću i pristupa se badnjoj večeri.

Ako želiš, mogu ti sve ove tekstove dodatno stilistički ujednačiti (kraće rečenice, publicistički stil) ili prilagoditi za objavu (portal, društvene mreže, brošura).

Bdijenje

Tokom noći se pazilo kada će badnjak da pregori. Nekada su svi ukućani ostajali budni dok badnjak ne pregori, a kasnije je samo jedan muškarac ostajao da bdije.

Opraštanje

Prema običaju, onaj ko se tokom godine sa nekim zavadio, na Badnji dan sa njim treba da se pomiri.

Savremeno obilježavanje Badnjeg dana

U današnjim, urbanim uslovima proslava Badnjeg dana odvija se u donekle izmijenjenom i prilagođenom obliku.

U nemogućnosti sječe badnjaka u šumi i spaljivanja na ognjištu, sačuvane su neke druge osobenosti ovog dana, a to su posna, ali bogata trpeza, kupljeni badnjak u obliku par hrastovih grančica i nešto slame (negdje se dodaje i grana drena) uvezanih crvenom vrpcom.

Posvećenost ognjištu ogleda se u okupljanju cijele porodice za trpezom.

Ranije se večeralo na slami na kućnom podu, pa se zato i danas, ispod stola za kojim se večera, stavi malo slame i grančica badnjaka.

Spaljivanje badnjaka obavlja se, uglavnom, paljenjem par listova hrasta u pogodnom prostoru. U novije vrijeme širom Srbije javilo se kolektivno nalaganje badnjaka ispred crkve, nošenjem u crkvenu portu ili ispred manastira, gdje se kućni badnjak spaljuje na velikom badnjaku.