Kada se u gradu veličine Zenice, ni nakon sedam mjeseci ne može ući u trag onima koji su sistematski polomili 60 spomenika i krstova, postavlja se logično pitanje: da li je u pitanju nesposobnost ili nedostatak volje? Da je u pitanju bio neki drugi objekat ili „bitniji“ incident, vjerovatno bi se prevrnuo svaki kamen. Ovako, iz šturih policijskih odgovora dobijamo samo fraze o „intenzivnim aktivnostima“ i „otežavajućim okolnostima“ poput nedostatka video-nadzora. Ovakvi argumenti su, u najmanju ruku, ponižavajući za žrtve. Ako policija ne može da riješi slučaj masovnog skrnavljenja groblja, kako bi tek izgledala istraga nekog složenijeg zločina?

Kontradiktornost javne slike i realnosti

Dok bošnjački politički i vjerski lideri redovno istupaju u medijima sa pričama o međunacionalnim dobrim odnosima u svojim zajednicama, odbacujući svaku pomisao o ugroženosti hrišćana, realnost na terenu ih demantuje. Ruševine u Pečuju stoje kao nijemi svjedok te „tolerancije“ koja prestaje čim se ugase kamere.

Odbor za zaštitu prava Srba u FBiH ukazuje na to da se ovdje ne radi samo o materijalnoj šteti, već o direktnom udaru na identitet i opstanak preostalih Srba. Činjenica da počinioci i dalje slobodno šetaju šalje opasnu poruku: pravoslavna groblja su legitimna meta, a kazna ne postoji.

Institucionalna ravnodušnost

Iz odgovora Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona navode da je groblje na „izolovanoj lokaciji“  što zvuči više kao izgovor nego kao opravdanje. Posao policije i jeste da rješava zločine tamo gdje nema kamera, a ne samo tamo gdje im je dokaz serviran na tacni.

Ovaj slučaj još jednom potvrđuje opravdan strah da se u Federaciji BiH prava Srba, čak i onih koji više nisu među živima, tretiraju kao drugorazredno pitanje. Dok god se rušitelji 60 krstova nazivaju „nepoznatim licima“, priča o multietničkoj Zenici ostaje samo prazna ljuštura bez ikakvog uporišta u stvarnosti.