Za Memorijalni centar Republike Srpske, u studijskom centru u Foči, svjedočila je Gospava Čolaković o pogibiji oca i brata u Odbrambeno-otadžbinskom ratu.

Gospava je rođena 3. januara 1979. godine u selu Bahovo, opština Goražde. Odrasla je u selu Kazići u brojnoj porodici sa roditeljima i petoro braće i sestara.

„Živjeli smo skromno, ali u slozi i ljubavi. Roditelji su nas učili da poštujemo svakog čovjeka, bez obzira na vjeru ili naciju,“ kaže Gospava.

Djetinjstvo joj prekinuo rat


Ubrzo su počeli napadi i paljenja srpskih sela, a porodica je bila primorana da napusti svoj dom.

U maju 1992. godine Gospava je izgubila brata Dragoslava, a nekoliko godina kasnije i oca, koji je podlegao od posljedica ranjavanja.

"Majka je teško podnijela njegovu smrt, bila je s njim posebno vezana. Poslije toga smo se raselili – jedni u Vučiniće, drugi u Milotinu, sestre su odlazile u Foču ili radile pri vojsci. Otac je ostao na liniji i poslije je teško ranjen na Crvenim stijenama. Izgubio je oko, noge su mu bile raznesene, prebacili su ga na liječenje u Beograd na VMA. Liječenje je trajalo dugo, sve do njegove smrti 1995. godine. U međuvremenu, ja sam sa Crvenim krstom radila na traženju bratovog groba."

Ekshumacija je završena 29. septembra. Otac je preminuo od posljedica ranjavanja. Nedugo potom pala je granata i uništila im kuću.

"Nakon Dejtona dobili smo stan, ali je bio prazan – bez prozora, vode, struje. Sedam mjeseci smo živjeli bez struje. U tom periodu sam ostala trudna. Niko nije znao, čak ni majka, sve dok nisam morala u bolnicu. Rodila sam sina Nikolu 5. marta. Danas je odrastao, oženio se, imam i snahu", kazala je Gospava i dodala:

"Sestre su se udale, dobile djecu. Iako nikad neću zaboraviti ni oca ni brata, vrijeme ide dalje. Jedino mi je žao što nisam završila školu. Kasnije sam sarađivala sa Boračkom organizacijom, koja nam je mnogo pomogla. Zahvaljujući njima i Ministarstvu, majci je kupljena kuća, a braća su ostala da žive u njoj", svjedočila je Gospava za ">Memorijalni centar Republike Srpske.

Njihovo djetinjstvo bilo je skromno, ali ispunjeno ljubavlju i poštovanjem; današnja djeca imaju mnogo, ali često nemaju ljubav.

Oni nisu imali puno, ali su imali ono najvažnije – jedni druge.

"Mnogo mi znači što danas živim u miru i slobodi. Moji najbliži su dali život za Republiku Srpsku. Iako je sve bilo teško, život ide dalje. Volim svoju zemlju i ponosna sam što pripadam ovom narodu."