Jutarnje časove, odmah poslije kafe, rezervisali su za hodanje nasipom, od bivše ciglane, pa kroz Bok Jankovac, sve do Mačkovca.

„Mjerimo, svako jutro pređemo deset hiljada koraka i to brzim hodom. Mi smo oboje do 2015. godine ovu dionicu trčali, sada nam je dobar i brzi hod.

Inače ja sam istrčao Berlinski maraton i „Maraton solidarnosti“, tamo osamdesetih godina. Igrao sam i fudbal, trenirao borilačke vještine, i uvijek sam fizički spreman“, uz široki osmijeh govori Dragoljub.

Zanimljivo je da se ovim istim nasipom može doći do Dragoljubove rodne kuće u Bardači, ali potrebno je napraviti barem 30 hiljada koraka. A Marija je Ličanka, rođena je u Gospiću.

Oboje su radni vijek proveli u Njemačkoj, u Berlinu.

„Sedamdesetih godina smo preko biroa otišli u Njemačku. Mi smo pozvani u Njemačku, ja u AEG, a Marija u Bosch. Tu sam ostao do 2003., Marija je još duže radila. Bio sam mašinbravar, a u školi sam učio ruski. Gazda AEG doktor Bliš rekao nam je da mi poznajemo govor mašina i to je najvažnije. Išli smo na kurseve i brzo ovladali njemačkim jezikom. Sada ubiremo plodove našeg rada“, kazuje Dragoljub.

Marija tvrdi da je tih godina, kada su radili u Njemačkoj bilo bolje i ljepše nego sada. Razumljivo je, bili su mladi, ali i njemačka marka je bila vrijedna, a nije bilo ni migrantske krize. Izrodili su dvoje djece.

„Imamo dvije kćerke, fakultetski su obrazovane, jedna je u Švajcarskoj, druga u Njemačkoj. Mi praktično pola godine živimo ovdje, a pola u Njemačkoj.
Odemo i u Gospić, bili smo prošle sedmice u posjeti sestri i bratu. Naravno odemo i u Bardaču, Dragoljubova rodna kuća je u Stublaji, koja je poznata po svojim ljepotama kada je ribolov u pitanju“, ispričala je Marija.

Marija i Dragoljub svakodnevnim šetnjama upoznali su mještane kuća pored nasipa. Mahnu, pozdrave i u hodu upitaju za zdravlje.Po njima se može navijati sat, tačno se zna da će u devet ujutro proći pored četvrte rampe na savskom nasipu. Uvijek nasmijani, pričljivi i vedri. Zato su i uspjeli i u Njemačkoj, a i ovdje.