Jugonostalgija u malom

Na tezgama koje "glume" muzeje na otvorenom, vlada neprolazni jugoslovenski duh. Između polovnih usisivača i sklopki, stidljivo proviruje Titova bista, suvenir nekih prošlih vremena koji i danas drži cijenu. Kolekcionari ovdje vrebaju značke, ordenje i zastave bivše države, a prodavci kažu da potražnja nikada ne prestaje. Uz stare satove i porodično srebro možete naći i ozbiljan arsenal, od ukrasnih mačeva do pravih mačeta, kao da se pijaca sprema za snimanje istorijskog spektakla, a ne za proljetnu sjetvu.

„Nedjeljom je ovdje pravi mravinjak, dolaze ljudi iz svih krajeva oko Banjaluke. Utorkom je mirnije, ali za pravog kolekcionara nema odmora. Uvijek neko traži taj jedan dio koji mu fali u kolekciji, bilo da je to orden iz šezdesetih ili stara sklopka za veš mašinu koja se više nigdje ne proizvodi“, priča nam jedan od prodavaca dok briše prašinu sa starog gramofona.

Ekskluziva sa asfalta

Ipak, apsolutna zvijezda današnje ponude su crvene „džordanke“ koje bi posramile i najskuplje butike u Gospodskoj ulici. Prodavac, mrtav-hladan, tvrdi da su pripadale lično DJ Krmku. Cijena? Prava sitnica, 20 KM. Iako ne možemo garantovati autentičnost obuće popularnog izvođača, njihov dizajn definitivno prati njegov estetski izraz.

Pored estradne obuće, na gomilama „sve po 1 KM“ narod grozničavo prebira po garderobi i obući. Za deset maraka ovdje možete izaći obučeni od glave do pete, što je u današnje vrijeme, kada obična majica u tržnim centrima košta kao petnaest ovdašnjih, podvig za Ginisovu knjigu rekorda. Poseban šou pravi prodavac alata koji svojom parolom privlači i one kojima ne treba nište od pomenutog ali za te pare se isplati još jednom razmisliti: „Alat komad pola marke! Pare volim, alat ne volim!“ uzvikuje on, dok se oko njega skupljaju domaćini tražeći ključ koji im fali u garaži.

Između žive vage i „živog“ asfalta

Status stočne pijace jutros je branila tek nekolicina koka, pilića, pijetlova i jedna usamljena patka koja je radoznalo posmatrala prolaznike. Iza njih, prikolice pune vreća kukuruza, pšenice i ječma čekaju svoje kupce, dok se cijene žitarica odmjeravaju pažljivije nego zlato.

„Dolazim ovdje redovno jer je ovo jedino mjesto gdje čovjek može osjetiti da mu marka još nešto vrijedi. Gdje ćete naći dječije igračke i alat na istom mjestu, a da vas niko ne gleda poprijeko ako se cjenkate? Ovo što ima na našoj pijaci, nema nigdje na svijetu“, kazao je Stanko N. iz Slatine koji je redovan posjetilac pijace u penzionerskim danima.

Banjalučka „Stočna“ tako ostaje lakmus papir našeg društva kao mješavina preživljavanja, nostalgije i neuništivog duha koji se ne predaje ni pred najvišim inflacijama.