„Nema vatre strašnije od strasti, nema ajkule svirepije od mržnje, niti uragana razornijeg od pohlepe.“
Zanimljivo je kako riječi stare vijekovima i dalje zvuče kao da su izgovorene upravo o ljudima koje svakodnevno srećemo. Kao da se svijet promijenio, a čovjek ostao gotovo isti. I dalje živimo među istim strastima, mržnjama i pohlepama. Samo su danas dobile savremenije oblike – ljudi nose pernate jakne, koriste pametne telefone i komuniciraju preko društvenih mreža, ali ono što se događa u njihovoj unutrašnjosti često nije mnogo drugačije nego nekada.
Ipak, najvažnije je što niko od nas nije potpuno imun na ove sile. Svi možemo da se prepustimo strasti, da dugo nosimo bijes ili da se grčevito držimo onoga što posjedujemo. Razlika je samo u tome da li ćemo ih prepoznati na vrijeme i pokušati da ih pustimo.
1. Strast – vatra koja čovjeka može da sagori iznutra
Ljubav je mirna. Strast je nemirna.
Ljubav daje osjećaj bliskosti i sigurnosti, dok strast često donosi nestrpljenje, opsesiju i stalnu potrebu za još. Ona je poput vatre koja istovremeno grije i spaljuje. Čovjek u njoj može da se osjeća življe nego ikada, ali često tek kasnije shvati da nije živio punim plućima – već u svojevrsnoj groznici.
Zato ljudi toliko često pomiješaju strast sa ljubavlju, naročito u mladosti. Posebno kada se pojavi neko ko je stariji, samouvjereniji, snažniji, privlačniji ili jednostavno – nedostižan.
Priča je često slična. Ona je mlada, pomalo naivna i uvjerena da je ovog puta sve drugačije. On je zreo, iskusan, lijepo govori i ima pogled kojem je teško odoljeti. I malo-pomalo, ona počinje da živi više za njega nego za sebe.
Godine prolaze, ali osjećaj ne nestaje. Kad god se on pojavi, sve ono što je uspjela da izgradi kao da se ponovo ruši. Nekada strast izbledi, a nekada samo utihne i čeka. Može proći deset ili dvadeset godina, a dovoljan je jedan poziv da se sve ponovo rasplamsa.
Tada više nisu važni ni brak, ni djeca, ni razum, pa čak ni sve ono što je čovjek tokom godina naučio o sebi. Strast može da poništi odluke koje su djelovale čvrsto.
Ona ne mora da dođe uz vrisak, svađu ili dramatičan kraj. Ponekad čovjeka jednostavno polako sagorijeva iznutra. Uzima mu mir, vrijeme, koncentraciju i sposobnost da vidi sopstveni život izvan jedne osobe.
Zato strast nije uvijek dokaz da je nešto veliko i sudbinsko. Ponekad je samo dokaz da je u nama zapaljena vatra koju ne umijemo da kontrolišemo.
2. Mržnja – otrov koji čovjek pije nadajući se da će nauditi drugome
Postoji stara izreka: „Mržnja je osveta sebi za greške drugih.“
U tome ima mnogo istine. Mržnja je poput rđe – ne uništava čovjeka odjednom, već ga nagriza polako, gotovo neprimjetno.
Posebno je opasna kada prestane da bude prolazna ljutnja i postane način života. Kada čovjek više ni ne osjeća snažan bijes, već jednostavno živi u njemu: kroz prigovore, prepričavanje starih nepravdi, zamišljene rasprave i stalne unutrašnje presude.
Ljudi se svađaju. Brakovi se raspadaju. Porodice se razilaze. Ali ponekad sukob preraste u potrebu da se druga osoba po svaku cijenu prikaže kao krivac.
Tada više nije najvažnija istina. Najvažnije je dokazati sebi da smo mi bili u pravu.
„Ja sam u pravu, on nije.“
I tako počinje beskrajno dokazivanje. U njemu se često zaboravlja ono što je najvažnije – posljedice koje ostaju iza takvih sukoba. Djeca mogu da ostanu bez jednog roditelja, bivši partneri nastavljaju da se povređuju, a ljudi koji su nekada dijelili ljubav pretvaraju sopstvenu prošlost u bojno polje.
A ko je zaista pobijedio?
Najtužnije je što bi sva ta energija mogla da bude usmjerena negdje drugdje. Ka oporavku. Ka sebi. Ka miru.
Ali mržnja ne bira pravac. Ona samo ostaje u čovjeku sve dok je ne počne oslobađati. Kao dim koji se dugo zadržava u prostoriji i onda kada je vatra odavno ugašena.
Čovjek često misli da mržnjom kažnjava drugoga. U stvarnosti, najveći dio tog tereta nosi upravo onaj koji mrzi.
3. Pohlepa – ne samo pitanje novca, već i stegnutog srca
Pohlepa je neobična osobina jer je često svodimo isključivo na novac.
Pomislimo na čovjeka koji ne želi ništa da podijeli, koji čuva svaki dinar, koji teško troši čak i ono što ima dovoljno da potroši. Ali pohlepa je mnogo šira od novčanika. Ona govori o načinu na koji čovjek doživljava davanje, primanje i gubitak.
Neko može biti pohlepan za novcem, ali isto tako može biti pohlepan za pažnjom, vremenom, kontrolom ili čak ljubavlju.
To je ono unutrašnje:
„Zašto bih ja dao? Šta ja dobijam zauzvrat? Zašto bih trošio vrijeme na nekoga ko mi ništa ne donosi?“
Takva pitanja često nisu izgovorena naglas. Ona žive negdje duboko u čovjeku i određuju način na koji se odnosi prema drugima.
Postoje ljudi koji kao da žive prema nekom unutrašnjem kalkulatoru. Pamte ko je koliko rekao, ko je koliko uradio, ko je kome šta poklonio i ko je koliko puta bio tu kada je bilo potrebno.
Sve se mjeri.
A što više čovjek mjeri odnose, to mu je teže da ih zaista živi.
Najtužnije je što takva pohlepa ne donosi sigurnost koju obećava. Ona govori čovjeku: sačuvaj, zadrži, ne daj, jer nikad ne znaš kada će ti zatrebati.
Ali čovjek koji stalno steže šaku na kraju može zaboraviti kako je to živjeti otvorenih dlanova.
Pohlepa ne mora uvijek da znači: „Neću ti dati.“
Ponekad znači: „Plašim se da ću ostati bez onoga što imam.“
U njenoj osnovi često se krije strah od gubitka i osjećaj da nikada nema dovoljno. Ako dam, možda će meni ponestati. Ako podijelim, možda ću ostati praznih ruku.
Ali život ne funkcioniše uvijek tako.
Radost koja se podijeli često postaje veća. Pažnja koja se pokloni nekome vraća se kroz bliskost. Dobrota stvara odnose koji se ne mogu kupiti novcem.
Zato nije najvažnije koliko čovjek ima, već koliko je spreman da podijeli ono što ima.
„Čovjek drži samo ono što pusti da ide“, rekao je veliki sufijski pjesnik Rumi.
U tome se krije jedan od najvećih životnih paradoksa. Ponekad tek kada nešto pustimo, shvatimo koliko smo zapravo slobodni.
Tri sile koje se predstavljaju kao zaštita
Strast, mržnja i pohlepa imaju nešto zajedničko.
Sve tri često dolaze prerušene u zaštitu.
- Strast nam govori: „Konačno osjećaš nešto stvarno.“
- Mržnja nam govori: „Moraš da se zaštitiš i dokažeš da si bio u pravu.“
- Pohlepa nam govori: „Zadrži sve, jer nikada ne znaš kada će ti zatrebati.“
A onda, gotovo neprimjetno, ono što je trebalo da nas zaštiti počinje da nas zarobljava.
Strast ne mora da nas učini življima – ponekad nas učini zavisnima.
Mržnja nas ne štiti – ona nas vezuje za osobu koja nas je povrijedila.
Pohlepa nas ne čini sigurnima – ona nas uči da se plašimo gubitka čak i onda kada imamo dovoljno.
Postoji i poznata Budina misao:
„Onaj ko u sebi drži bijes nalik je čovjeku koji hvata užaren ugalj kako bi ga bacio na drugoga – ali prvo opeče sebe.“
Možda je upravo u tome suština.
Možda nije potrebno da pobijedimo druge.
Možda je dovoljno da naučimo da pustimo.
Da pustimo onoga ko nas uništava.
Da prestanemo da se svetimo.
Da ne trošimo godine dokazujući ko je bio u pravu.
Da damo, a da ne živimo u strahu da ćemo ostati praznih ruku.
Da oprostimo, čak i kada ne možemo da zaboravimo.
Da živimo lakše, bez stalnog nošenja tereta svega što nam se dogodilo.
Jer čovjek ponekad tek kasnije shvati da sreća ne nastaje samo iz lijepih trenutaka. Ona može da izraste i iz onoga što smo preživjeli.
Iz ugašene strasti.
Iz oproštene mržnje.
Iz šake koja je konačno prestala da se grči.
Iz svega što smo nekada smatrali svojim porazom, a što nas je zapravo naučilo kako da živimo.
Kao što je Ana Ahmatova napisala:
„Kad biste znali iz kakvog smeća
rastu stihovi, ne znajući za stid…“
Možda je tako i sa srećom.
Ponekad ona izraste upravo iz onoga što smo najviše željeli da zaboravimo.
Iz teških iskustava. Iz pogrešnih izbora. Iz ljubavi koja je boljela. Iz ljudi kojima smo oprostili. Iz trenutka kada smo konačno odlučili da otvorimo šaku i pustimo ono što smo predugo stezali.
Najvažnije je naučiti da to prepoznamo.
I da živimo.
Dok još imamo priliku.
(Stil)
Komentari (0)