Ovako svoj posao opisuje fizičar Mišel Adamič iz Slovenije, koji radi na Južnom polu, na stanici Amundsen-Skot.

Njegov zadatak je održavanje Teleskopa Južnog pola (SPT), zbog čega se svake dvije sedmice mora penjati na konstrukciju teleskopa kako bi podmazao zupčanike, dok nakon snježnih oluja uklanja naslage snijega.

U takvim uslovima temperatura može pasti i do minus 80 stepeni Celzijusa.

Teleskop Južnog pola nije napravljen za klasično posmatranje zvijezda.

Riječ je o instrumentu prečnika deset metara koji registruje mikrotalasno zračenje koje je do Zemlje putovalo milijardama godina.

Kako je dospio u tim?

Adamič je doktorand fizike na Univerzitetu McGill u Montrealu i dio istraživačkog tima koji je razvio elektroniku za SPT.

Upravo mu je to iskustvo omogućilo da se pridruži ekipi zaduženoj za održavanje teleskopa koji naučnicima služi za proučavanje kosmičkog mikrotalasnog pozadinskog zračenja, odnosno tragova iz ranog svemira.

Da bi dobio mjesto u timu, morao je proći više razgovora i posebne medicinske preglede.

Na Južni pol stigao je u novembru 2025. godine, a njegova misija traje 13 mjeseci.

Time je postao prvi Slovenac koji prezimljuje na Antarktiku.

“Nisam mogao da vjerujem da je ovo planeta Zemlja“

Prvi susret s Južnim polom ostavio je snažan utisak na njega.

“Čim smo se avionom približili Južnom polu, pogledi iz vazduha bili su izvanredni. Nisam mogao da vjerujem da je ovo još uvijek planeta Zemlja“, ispričao je Adamič.

Južni pol pruža dobre uslove za ovakva istraživanja zbog izuzetno suvog i stabilnog vazduha.

 Međutim, da bi teleskop mogao neprekidno prikupljati podatke, potrebno je njegovo stalno održavanje.

Adamičeve obaveze uključuju brigu o mehaničkim dijelovima, elektronici i sistemima za hlađenje.

Zajedno s još jednim članom tima dijeli poslove na teleskopu, tako da se smjenjuju po sedmicama.

Ipak, neke obaveze ne mogu čekati povoljnije vremenske uslove.

Život na Južnom polu dodatno otežava činjenica da tamo nema uobičajene smjene dana i noći, dok su priroda, biljke i životinje gotovo potpuno odsutni.

“Od noći i dana, biljaka, životinja, zelene boje, kiše, rijeka i okeana. Osjećam se kao astronaut na drugoj planeti“, rekao je.

Tokom antarktičkog ljeta na stanici može boraviti oko 150 ljudi, dok se tokom zime taj broj smanjuje na nešto više od 40.

Amundsen-Skot jedna je od tri američke istraživačke stanice na Antarktiku koje rade tokom cijele godine.

Kada počne zima i prestanu redovni letovi, preostala posada mora sama voditi računa o gotovo svemu što je potrebno za funkcionisanje baze.

Od teleskopa do pranja suđa

Adamičev posao zato nije ograničen samo na fiziku i teleskop, piše Oslobođenje.

Obučen je za pružanje hitne medicinske pomoći, podršku kontroli leta i dopunjavanje goriva u avionima.

Tu su i svakodnevni poslovi poput čišćenja kupatila, a dobrovoljno se javlja i za pranje suđa.

Na stanici, gdje je broj ljudi tokom zime veoma mali, svako doprinosi funkcionisanju zajednice.

“USAP svake godine oglašava otprilike hiljadu radnih mjesta, od kuhara, mehaničara, građevinara, inženjera i električara do rukovalaca teškim mašinama, meteorologa i drugih zanimanja“, objasnio je Adamič.

Tečna voda takođe predstavlja dragocjen resurs, pa je tuširanje ograničeno na dva puta sedmično, u trajanju od najviše dvije minute.

“Voda se dobija topljenjem leda duboko ispod površine, nakon čega se pumpa i pročišćava. Riječ je o vodi staroj oko 10.000 godina koja gotovo da ne sadrži minerale. Nakon filtriranja dodaju joj se minerali kako bi bila pogodna za piće. Otpadne vode zbrinjavaju se posebnim sistemom ispod leda“, pojašnjava on.

Najviše mu nedostaju ljudi i zelenilo

Iako je svakodnevni život na Antarktiku potpuno drugačiji od onoga na koji je navikao, Adamić kaže da mu najviše nedostaju bliski ljudi i priroda.

Jednog ljeta posada je čak ugledala pticu za koju su pretpostavili da se izgubila.

Pojava životinje toliko ih je obradovala da su je fotografisali i napravili poster.

“Moja djevojka, moja porodica, zelenilo, biljke, životinje...“, kazao je Adamić kada je govorio o onome što mu najviše nedostaje.

Nedostaju mu i vikendi provedeni u planinama, omiljeni restoran, mogućnost da sam sebi skuha omiljeno jelo, ali i odlazak u spa-centar.

Čak su mu, kako kaže, počeli nedostajati kiša i smjena dana i noći.

Na mjestu gdje priroda gotovo da ne pokazuje uobičajene znakove života, upravo takve svakodnevne pojave postaju podsjetnik na svijet koji se nalazi hiljadama kilometara daleko.

(Oslobođenje)