Danas, kada se približava datum koji su tada izdvojili, ova priča ponovo privlači pažnju. Međutim, iza dramatičnog izraza „smak svijeta“ nije stajalo predviđanje udara asteroida, nuklearnog rata ili neke druge katastrofe kakvu obično zamišljamo kada čujemo ovu sintagmu.

Uzrok je trebalo da bude mnogo neobičniji – beskonačan rast broja stanovnika i posljedični kolaps sistema.

Šta su naučnici predvidjeli

Hajnc fon Ferster je 1960. godine, zajedno sa studentima Patrišom M. Morom i Lorensom V. Amiotom, objavio rad u časopisu „Science“. U njemu su analizirali istorijske podatke o rastu svjetske populacije i pokušali da naprave matematički model budućeg razvoja.

Autori su koristili 24 istorijske procjene broja stanovnika koje su obuhvatale period od oko dvije hiljade godina. Na osnovu tih podataka napravili su projekciju prema kojoj bi rast stanovništva vremenom postajao sve brži.

Njihova jednačina dovela je do veoma neobičnog zaključka – prema modelu, svjetska populacija bi do 13. novembra 2026. godine dostigla beskonačnost.

Upravo zato taj datum nije bio zamišljen kao trenutak kada će se dogoditi jedna konkretna prirodna katastrofa, već kao matematička tačka u kojoj bi sistem došao do kolapsa.

Zašto su očekivali tako brz rast stanovništva

Jedan od zanimljivijih dijelova tadašnjeg rada odnosio se na način na koji društvo funkcioniše. Autori su smatrali da bolja komunikacija i veća saradnja među ljudima mogu da doprinesu još bržem rastu populacije.

Prema njihovom modelu, veća gustina stanovništva mogla je da stvori više mogućnosti za saradnju, čime bi se dodatno ubrzavao rast. Takav obrazac bi, ako se nastavi bez ograničenja, na kraju doveo do tačke koju su autori opisali kao „smak svijeta“.

Njihov cilj, međutim, nije bio samo da izazovu strah. Rad je skrenuo pažnju na problem prenaseljenosti i potrebu da se razmišlja o tome kako čovječanstvo upravlja ograničenim resursima.

Model je ubrzo počeo da pokazuje svoje slabosti

Iako je rad privukao veliku pažnju, nije prošao bez ozbiljnih kritika. Matematičari i demografi dovodili su u pitanje metodologiju, izbor istorijskih podataka i pretpostavku da će se dotadašnji trendovi nastaviti istim tempom.

Vremenom se pokazalo da se ključna pretpostavka modela ne ostvaruje. Stope nataliteta počele su značajno da opadaju, a rast svjetske populacije usporavao se u odnosu na scenario koji su autori zamislili.

Već do 1993. godine podaci o broju stanovnika počeli su da zaostaju za predviđanjima njihovog modela. To je bio jedan od jasnih pokazatelja da matematička projekcija iz 1960. godine ne može da se posmatra kao pouzdano predviđanje budućnosti.

Šta se zapravo dešava 2026. godine

Datum 13. novembar 2026. godine zato danas ima potpuno drugačije značenje. Ne postoji naučna potvrda da će tog dana nastupiti kraj svijeta, niti savremena demografija podržava scenario koji su autori opisali prije više od šest decenija.

Naprotiv, globalna demografska slika danas pokazuje usporavanje rasta stanovništva i pad nataliteta u brojnim dijelovima svijeta. To je potpuno drugačiji trend od onog koji je bio pretpostavljen u prvobitnom modelu.

Zbog toga se „Sudnji dan“ iz 1960. godine danas prije svega posmatra kao zanimljiv istorijski primjer pokušaja da se matematikom predvidi veoma daleka budućnost.

Datum je ostao upečatljiv, ali ne predstavlja naučno potvrđenu najavu smaka svijeta, piše Blic.rs.