Njegovih 45 tradicionalnih drvenih kuća, oslikanih živim bojama, donijelo mu je 1993. godine status UNESKO-ve svjetske baštine, uz opis da je riječ o "izvanredno netaknutom naselju sa tradicionalnim obilježjima srednjoevropskog sela". Međutim, iza idilične fasade koja privlači oko 100.000 turista godišnje, odvija se tiha drama. Za samo 14 preostalih stalnih mještana, ova prestižna titula postala je nepodnošljiv teret koji prijeti uništenjem upravo onoga što bi trebalo da štiti – žive zajednice.

Godišnja brojka od 100.000 posjetilaca stoji u nevjerovatnom kontrastu sa brojem stalnih stanovnika, koji se u posljednje tri decenije prepolovio. Danas u Vlkolinecu žive samo četiri porodice. Ova srazmjera, koja u prosjeku znači više od sedam hiljada turista na jednog stanovnika, pretvorila je svakodnevicu u grčevitu borbu za privatnost.

"Pretvoreni smo u zoološki vrt"

Problem nije samo u broju ljudi, već i u njihovom ponašanju. Mještani se žale da se mnogi gosti ponašaju kao da su u zabavnom parku ili muzeju, a ne u nečijem privatnom domu. Prijavljeni su brojni slučajevi drskog ponašanja koji uključuju neovlašćen ulazak u privatna dvorišta i vrtove, vožnju biciklima uprkos jasnim zabranama, pa čak i ono najgore – zavirivanje kroz prozore kuća i posmatranje porodica dok ručaju.

"Ova navodna čast postala je ne samo teret, već i noćna mora. UNESKO nas je pretvorio u turistički 'zoološki vrt'", povjerio se jedan od stanovnika britanskim medijima.

Najstariji stanovnik sela, 67-godišnji Anton Sabuka, pokušao je da zaštiti svoj mir postavljanjem barijera i znakova sa natpisima "Privatno vlasništvo" i "Zabranjeno fotografisanje". Njegov zaključak je, ipak, poražavajući: "Nije pomoglo".

Paradoks zaštite: Propisi guše tradiciju

Paradoks Vlkolineca leži u strogim pravilima koja nameće status zaštićene baštine. Dok se komercijalne intervencije povezane sa turizmom, poput štandova sa suvenirima i brzom hranom koji narušavaju istorijski ambijent, često tolerišu, pravila za lokalno stanovništvo su neumoljiva.

"UNESKO štiti kuće, ali ne i ljude", sažima Sabuka gorku istinu sa kojom se suočavaju.

Zbog strogih propisa mještani više ne mogu slobodno da drže životinje niti da obrađuju male parcele zemlje kao što su nekada činili. Na taj način su im potpuno onemogućene tradicionalne aktivnosti koje su vijekovima bile sama srž opstanka i života u selu. Propisi, osmišljeni sa ciljem da očuvaju autentičnost sela, zapravo su postigli kontraefekat i počeli da guše život u njemu.

Selo postaje mrtav muzej

Osjećaj da su postali eksponati u sopstvenim domovima doveo je do drastičnog i rapidnog pada broja stanovnika. Kada je selo upisano na UNESKO-vu listu 1993. godine, u njemu je živjelo 27 ljudi. Danas ih je ostalo jedva 14. Mlađe generacije masovno odlaze u potrazi za poslom i normalnijim životom, dok se djeca i unuci vraćaju samo prigodno, za vrijeme praznika.

Stručnjak za baštinu Miloš Dudaš upozorava na opasnost koja prijeti samoj suštini Vlkolineca. Prema njegovim riječima, selo je uvršteno na spisak svjetske baštine ne samo zbog svoje jedinstvene drvene arhitekture, već prvenstveno zato što je u tom trenutku bilo funkcionalno, živo i održivo naselje. Upravo je taj autentični, svakodnevni život bio presudan faktor za nominaciju.

Ta se stvarnost sada nepovratno gubi, a Vlkolinec se, protivno izvornoj namjeri UNESKO-a, pretvara u prazan i mrtav muzej na otvorenom. Iz same agencije UN-a priznaju da je selo izuzetno "ranjivo na uticaje turizma", ali dio odgovornosti prebacuju i na tržište nekretnina, odnosno na povećanje broja privremenih stanovnika koji kupuju imanja isključivo u rekreativne svrhe i za odmor.

Frustracija preostalih stanovnika dosegla je tačku ključanja, zbog čega su sve glasniji i radikalniji pozivi da se selo zvanično ukloni sa spiska svjetske baštine.

"Pobrinite se da nas izbrišu sa UNESKO-ve liste. Živjeli bismo daleko bolje", direktan je Anton Sabuka.

Takav korak je, međutim, izuzetno rijedak i politički osjetljiv. On zahtijeva zvaničnu inicijativu i odluku države Slovačke, a potom i dugotrajnu proceduru samog UNESKO-a. Do tada, Vlkolinec ostaje zarobljen u procijepu između međunarodnog prestiža i očajničke želje svojih posljednjih stanovnika da vrate davno izgubljeni mir.

hh