Ono što je bilo tipično za ruske carice jeste da je svaki njihov uspon na presto pratio dvorski puč. Voljele su i mrzele, pokušavale da poboljšaju život zemlje i „pile krv“ običnog naroda, uživale u svojoj svemoći i sprovodile oštre reforme, sve su imale tako različite, ali podjednako fascinantne sudbine!
Ana Joanovna živjela je u „Doba žena“, kako neki izvori nazivaju osamnaesti vijek. Upravo u njemu žene su vladale Rusijom. Naime, bilo ih je samo četiri: Katarina I, Ana Joanovna, Jelisaveta Petrovna i Katarina II. Svaka od njih je došla na vlast dvorskim pučem. Njihove vladavine obilježile su intrige, strastvene ljubavne veze i značajni događaji u istoriji ruske države.
Kako je Ana Joanovna sjela na presto
Godine 1727, na samrti, carica je potpisala testament kojim je imenovala Petra II Aleksejeviča za svog nasljednika. Uzgred, to je bilo protiv njene volje. Dječak je tada imao samo 12 godina, a vlast se automatski vratila u ruke kneza Menšikova.
Nažalost, ovaj „tandem“ nije dugo trajao. Neprestane dvorske intrige brzo su udaljile Menšikova i Petra II: knez je optužen za teške zločine i prognan sa porodicom u Sibir. Nakon toga, četrnaestogodišnji car je objavio namjeru da se oženi. Ubrzo se vjerio sa osamnaestogodišnjom princezom Jekaterinom Dolgorukovom, ali je odmah obolio od malih boginja i umro dan prije vjenčanja.
Presto je ponovo bio upražnjen. U dvorcu je počelo Smutno vrijeme: trebalo je hitno pronaći novog cara. Poslije dugih diskusija, Tajni savjet je izabrao kćerku cara Ivana V (brata Petra I) - Anu Joanovnu (1693-1740).
"Pošto je muška linija ove kuće [palate] potpuno prestala da postoji u ličnosti Petra II, nemamo drugog izbora nego da se okrenemo ženskoj liniji i izaberemo jednu od kćerki cara Ivana - onu koja će nam biti najpogodnija“, rekao je knez Dmitrij Golicin. Takođe je imenovao novu caricu: "Ana je još uvijek udata i sposobna je da ima potomstvo. Rođena je među nama i od ruske majke, u staroj, dobroj porodici. Znamo dobrotu njenog srca i njene druge divne vrline, i iz tih razloga smatram je najdostojnijom da nama vlada.“
Bila je 1730. godina: Ana Joanovna se spremala da proslavi svoj 37. rođendan. Do trenutka kada je stupila na presto, novokrunisana carica nije imala djece, već je 20 godina „vukla život udovice“.
Već 1709. godine, kako bi ojačao odnose sa Pruskom, Petar I je odlučio da uda jednu od svojih nećaka za mladog vojvodu od Kurlandije. Izbor je pao na kćerke Ivana V, ali je car predložio da majke djevojaka izaberu određenog kandidata.
Tako je 31. oktobra 1710. godine sedamnaestogodišnja Ana postala vojvodina žena. Vjenčanje je održano na imanju kneza Menšikova u Sankt Peterburgu.
Ljudi su pjevali pjesme o nesrećnoj djevojci koja je na silu, a ne iz ljubavi, data „basurmanu“. Nije jasno šta su tačno bile Anine želje, ali ona apsolutno nije mogla da ide protiv želja svog strašnog ujaka i stroge majke.
Ruski narod je sažaljevao mladu Anu Joanovnu
U čast vjenčanja, Petar I je organizovao veliku gozbu. Mladenci su dugo proveli u ruskoj prestonici i tek dva mjeseca kasnije su otputovali u svoje kraljevstvo. Tokom ovog vremena u Sankt Peterburgu, Anin novi muž se pretjerivao, a uoči njihovog odlaska, čak je odlučio da se takmiči sa Petrom u vještini pijenja. Zbog prekomjerne konzumacije alkohola, vojvoda od Kurlandije je umro na putu, prije nego što je stigao do svog kraljevstva.
A Ana, udovica 2,5 mjeseca nakon vjenčanja, bila je primorana da se vrati majci.
Samo dvije godine kasnije, dekretom Petra I, Ana Joanovna je krenula ka Kurlandiji. Do tada je vojvodski zamak bio opljačkan, a imanja opustošena, pa su Ana i njen dvor bili primorani da bukvalno počnu od nule. Zajedno sa vojvotkinjom, u Kurlandiju je došao i grof Pjotr Bestužev-Rjumin, poslat kao pomoćnik. On je postao Anin miljenik dugi niz godina.
Ana je bila u vezi sa Bestuževom skoro 15 godina, ali brak nije dolazio u obzir. Istoričari se i dalje muče da objasne intenzivnu vezanost vojvotkinje za grofa, koji je bio 29 godina stariji od nje. Možda je, kao i svaka žena, jednostavno žudjela za zaštitom i podrškom.
Vojvotkinja je očigledno bila opterećena udovičkim životom, pa je grofu oprostila i njegov težak karakter i njegov neprikriveni blud.
Možda je zato, 1726. godine, kada je Ana dobila iznenadnu ponudu za brak od francuskog komandanta, grofa Morica od Saksonije, prihvatila bez oklijevanja. Grof je bio toliko šarmantan da vojvotkinja nije shvatila da je... iskorišćena. Za Morica je to bila čista kocka: brakom sa Anom Joanovnom želio je da obezbijedi titulu vojvode od Kurlandije i, istovremeno, da se srodi sa carskom porodicom.
Kada je vijest o predstojećem vjenčanju stigla do Sankt Peterburga, nastala je prava galama: grofovo kockanje je poremetilo vojnu ravnotežu između Rusije, Pruske i Austrije. Knez Menšikov je jurnuo ka Kurlandiji i, po naređenju iz dvorca, sramotno protjerao Morica.
Ana je bila neutješna. Čak je ni grof Bestužev nije mogao spasiti: u junu 1727. Menšikov ga je opozvao iz Kurlandije. Ovog puta, vojvotkinja je bila jednostavno slomljena. Pronađeno je najmanje 26 pisama od Ane, napisanih između juna i oktobra te godine, u kojima ga je molila, insistirala, zahtijevala, a zatim i preklinjala da joj ne oduzme Bestuževa. Njene molbe su bile uzaludne.
Čudna veza sa pomoćnikom i caričin novi miljenik
Srećom, Anina tuga za Bestuževom nije dugo trajala. Do oktobra, 34-godišnja vojvotkinja je već osvojila srce novog ljubavnika. To je bio 28-godišnji kurlandski plemić Ernst Biron, koji je služio u njenoj kancelariji od 1718. godine. Godine 1727, Biron je potpuno zamijenio Bestuževa i preuzeo kontrolu nad Aninim imanjima. Ernstova porodica nije ni najmanje ometala ovu vezu.
U nekom trenutku, Biron, njegova žena i Ana postali su jedna porodica: zajedno su se vozili sankama, slušali orgulje i igrali karte uveče. Uzgred, ruski narod je pogrešno shvatio ovaj ljubavni trougao, osuđivao ga i proklinjao. Posebno Birona. Ali nije ga bilo briga za nezadovoljstvo drugih: vješto je upravljao svojim odnosom sa Anom, što mu je omogućilo da ostane njen miljenik dugi niz godina.
Plemić Ernst Biron postao je glavna ljubav Ane Joanovne, ali njena osjećanja nisu bila obostrana. Kružile su glasine da je Ana rodila Bironovog najmlađeg sina, Karla, iako nema dokaza koji bi to potkrijepili. Međutim, postoje neke činjenice koje potvrđuju ovo vjerovanje. Anini savremenici su primijetili njenu veliku naklonost prema Karlu. Do desete godine, dječak je spavao u krevetiću postavljenom u spavaćoj sobi Ane Joanovne. Uzgred, kada je vojvotkinja otputovala u Moskvu na Savjet 1730. godine, povela je sa sobom samo Karla, dok su Biron i njegova porodica ostali u Kurlandiji.
Međutim, ne zadugo. U Moskvi je Ana čula uslove pod kojima bi njeno stupanje na presto bilo moguće. Tajni savjet je bio spreman da vojvotkinji dodijeli vlast, ali uz „određena ograničenja“. Ova ograničenja su nazvana „uslovi“ i prema njima, Ana nije mogla da objavi rat ili zaključi mir, uvede nove poreze i carine, troši blagajnu po sopstvenom nahođenju, unaprijedi bilo koga iznad pukovnika, liši plemića života i imovine, uda se, rađa djecu ili imenuje nasljednika prestola. Ukratko, buduća carica nije imala nikakva prava.
Ana Joanovna je prihvatila uslove Savjeta, vratila se u Kurlandiju, spakovala stvari i krenula ka prestonici – u pratnji Birona i lojalnih kurlandskih barona. Kasnije se ispostavilo da je vojvotkinja samo glumila poslušnost. Na dan krunisanja, novokrunisana carica, obezbijedivši podršku garde, pocijepala je uslove pred svima i proglasila se autokratskom kraljicom.
10 godina tame
Vladavina Ane Joanovne smatra se jednim od najmračnijih perioda u ruskoj istoriji. Druga carica bila je okrutna, lukava i uskogruda. Stalno se plašila zavjera, zbog čega je posebno podsticala špijunažu i denuncijacije tokom ovih godina. Riješivši se Tajnog savjeta, Ana Joanovna više nije mogla da vjeruje dvorjanima, pa su svi državni poslovi povjereni njenim kurlandskim favoritima: vojvodi Bironu, baronu Ostermanu i generalu feldmaršalu Minihu.
Naravno, ključne odluke je donosio Ernst Biron: arogantan, sebičan i željan vlasti, savršeno je odigrao ulogu čovjeka ludo zaljubljenog u caricu, što mu je omogućilo da ostane na čelu (iako neki istoričari vjeruju da je Biron iskreno gajio nježna osjećanja prema Ani).
Anu nije privlačila politika; više ju je privlačila zabava. Zato mnoge odluke favorita nisu bile ni koordinisane sa njom. Sistem upravljanja koji se pojavio tokom tih godina postao je poznat u istoriji kao „Bironovščina“, karakterisan političkim terorom, pronevjerom, nepoštovanjem ruskih tradicija, razvratom i nevjerovatnom okrutnošću.
Deset godina vladavine Ane Joanovne donijelo je strah, siromaštvo i razaranje ruskom narodu. U tim godinama, ljudi su pogubljeni ili protjerani zbog najmanjeg gesta ili nepažljive opaske. U palati se takođe nalazilo mučilište – samo pominjanje njega u to vrijeme izazivalo je istinski užas. Tokom deset godina, više od hiljadu ljudi je pogubljeno, a još dvadeset hiljada je provelo preostale dane u izgnanstvu. A Biron je igrao veoma aktivnu ulogu u ovim odmazdama.
Zabave carice su bile legendarne. Što je zabava bila gluplja, grublja i nepristojnija, to ju je Ana Joanovna rado organizovala u palati. Carica je jednostavno obožavala prazno ćaskanje i tračeve, pa su joj dovođene mlade žene iz cijelog carstva, sposobne da se upuste u najvulgarnije razgovore, pričaju priče i glasine. I jednostavno neprestano ćaskaju.
Ana je takođe voljela šaljivdžije. Patuljci, bogalji i nakaze su stalno bili uz caricu, ispunjavajući svaki njen hir.
Jednom je carica čak udala svog omiljenog šaljivdžiju, Golicina, za šaljivdžiju Buženinovu. Njihovo vjenčanje je proslavljeno sa nevjerovatnom pompom (čak je izgrađena i ledena kuća za mladence), a Ana Joanovna je dugo nakon toga ostala odličnog raspoloženja.
Lov je vjerovatno ostao omiljena zabava carice. Raznovrsne životinje su redovno dovođene na dvor, puštane u šumu, a Ana Joanovna ih je lovila. Carica je posebno voljela da puca u ptice koje su letjele pored palate, pa je napunjena puška bila spremna za nju u skoro svakoj sobi.
Pod Anom Joanovnom, gozbe nisu bile ništa manje obilne nego pod Katarinom I. Ali glavna razlika je bila u tome što su sve gozbe tokom vladavine druge carice održavane bez alkohola.
Izgleda da se Anina odbojnost prema alkoholu pojavila nakon smrti njenog prvog i jedinog muža pijanice.
Samo jedan dan u godini carica je napravila izuzetak: 19. januara - godišnjice njenog stupanja na presto - svi gosti su morali da kleknu i ispiju čašu vina kada joj čestitaju. Uzgred, to je jednom skoro koštalo života jednog dvorjanina. Carica je srknula iz čaše i pružila je knezu Kurakinu. On je, međutim, imao drskosti da je obriše salvetom. "Šta? Prezireš me?!“ vrisnula je Ana Joanovna u bijesu. Samo Bironovo zastupanje spasilo je Kurakina od mučenja.
Ana Joanovna je trošila ogromne sume na odjeću (i tjerala svoje dvorjane da se oblače po najnovijoj modi), ali nikakve haljine ili nakit nisu mogli da sakriju njen neuredan izgled. Carica je bila veoma lijena i malo je marila za svoj izgled, ostajući gojazna, muževna i neuredna.
Ana Joanovna bi se rano budila i dugo ležala u krevetu. Zatim bi pila kafu, pa provodila nekoliko sati pregledajući svoj nakit, a do ručka — bez odgovarajuće odjeće — primala bi ministre i potpisivala potrebne papire bez čitanja. Zatim bi se carica uputila kod Birona; zakonita žena favorita se povukla, ostavljajući ljubavnike same. Tek uveče bi carica pozvala svoje kumice, koje su je tada konačno oprale, očešljale i obukle.
Iznenadna smrt
Ana Jovanovna je dugo razmišljala koga da postavi za svog nasljednika. Carica je nastavila da živi udovičkim životom, nemajući svoje djece, pa je pažljivo pratila svoje rođake. Carica je posebnu pažnju obraćala kćerki svoje sestre, Ani Leopoldovni. Djevojka se udala za njemačkog vojvodu i ubrzo su dobili sina, Ivana Antonoviča. 16. oktobra 1740. godine, carica se iznenada razboljela. Shvativši da je kraj blizu, Ana Jovanovna je odmah potpisala dva dokumenta: jedan kojim je tromjesečnom Ivanu Antonoviču dodijeljeno nasljeđe na prestolu, a drugi kojim je Bironu dodijeljeno regentstvo (privremena vladavina) dok dječak ne postane punoljetan.
Već sljedećeg dana, 47-godišnja carica je umrla.
Biron nije dugo oplakivao smrt Ane Jovanovne. Sa zakonskom vlašću u svojim rukama, počeo je da vlada još više okrutno i arogantno. Trajao je to manje od mjesec dana: u novembru je Ana Leopoldovna, uz podršku Miniha, organizovala zavjeru protiv Birona. Ljubavnik pokojne carice trebalo je da bude pogubljen, ali je kasnije pomilovan i poslat u izgnanstvo sa porodicom, lišen imovine.
Dvadesettrogodišnja Ana Leopoldovna proglasila se regentkinjom tokom vladavine malog cara, potez koji se narodu apsolutno nije dopao. Bezakonje je cvjetalo iz dana u dan, uprkos Minihovom nadzoru nad državnim poslovima. Tenzije su eskalirale, i manje od godinu dana kasnije, izbio je novi dvorski puč, koji je predvodila Jelisaveta Petrovna, kćerka Petra I.
(Stil)
Komentari (0)