Njegov otac, Alija Selimović, izjašnjavao se kao Srbin muslimanske vjere, nije bio strogo religiozan, samo bi poštovao najveće muslimanske praznike. Izrazito krut, sinu nije pružio toplinu i razumijevanje koje mu je bilo potrebno, piše u Mešinim memoarima.

Rat

Selimović je imao težak život, prepun ličnih tragedija i nesreća. Otac mu je rano umro, a Meša je Drugi svjetski rat dočekao, kako je sam pisao, "izgubljen i deprimiran stvorenim stanjem u Jugoslaviji i svijetu". Zbog saradnje sa NOP-om, Mešu, njegovu sestru i srednjeg brata 1942. godine uhapsile su ustaše.

"Sve troje smo vezani u lance (bili smo vezani 42 dana) i stavljeni u samice policijskog zatvora" - pisao je.

Smrt braće

Nakon četiri mjeseca pušten je iz zatvora zbog nedostatka dokaza. Otišao je u šumu, na Majevicu, u partizansku brigadu i postao član Komunističke partije Jugoslavije. Tada su mu strijeljali brata Ševkiju, a on je ovaj tragičan događaj iskoristio kao inspiraciju da napiše svoj čuveni roman "Derviš i smrt".

Ševkija je strijeljan jer je iz magacina Glavne uprave narodnih dobara uzeo nekoliko komada namještaja (krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice), kojim je htio da opremi svoju opljačkanu kuću kako bi se u nju iz logora vratila njegova supruga Desanka.

Treći brat u porodici Selimović, Teufik, bio je na visokom položaju u Ozni. On je neposredno pred smrt bratu ostavio kratku poruku preko vozača.

"Pozdravi Mešu, i reci mu da sam nevin."

"Te dramatične noći kad je voljeni brat, strijeljan, izdisao negdje u okolini Tuzle, u praskozorje jednog jutra na samom kraju rata, sam na svijetu, ponižen bez ikakve krivice, nisam mogao da mu vratim makar dio ukazane ljubavi ni da mu pomognem u tom najstrašnijem času njegova života, da mu dodirnem ruku, da mu olakšam samoću pred nepovratan put u nepoznato, nisam ni znao šta se s njim dešava. Taj moj ubijeni brat je moja najveća tuga, i oni koji su ga ubili kao da su dugo smišljali kako će mi nanijeti najveću bol" - opisao je svoju patnju veliki pisac.

Studije

Studirao je srpsko-hrvatski jezik i književnost na Filološkom fakultetu Beogradskog univerziteta. Za vrijeme studija je dobio nadimak Meša, kojim je nakon nekog vremena počeo da se potpisuje. Nakon studija vratio se u Tuzlu da predaje u tamošnjoj gimnaziji, koja danas nosi njegovo ime.

Nakon rata živio je u Beogradu, Sarajevu (radio je kao profesor u Srednjoj pedagoškoj školi i na Filološkom fakultetu)... Bio je i umjetnički direktor filmske kompanije Bosna film, rukovodilac dramskog dijela Sarajevskog narodnog pozorišta i glavni urednik izdavačke kuće Svjetlost. Nakon sukoba s nekoliko političara i lokalnih intelektualaca, Selimović se 1971. godine seli u Beograd, gdje ostaje do svoje smrti 1982. godine.

Bio je član Srpske akademije nauka i umjetnosti, kao i Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. U svom pismu Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti iz 1976. godine, Selimović navodi da uprkos svojim muslimanskim korijenima, sebe smatra Srbinom i srpskim piscem.

"Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredjeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom.

Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom", stoji u pismu.

Pisanje

Svoja djela počeo je da piše prilično kasno, a najbolje romane napisao je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka. Prvu knjigu "Prva četa" objavio je sa 40 godina. A sljedeće djelo "Tišine" objavio je 11 godina kasnije. Ubrzo potom, objavljeni su i romani "Tuđa zemlja" i "Magla i mjesečina", za koje Selimović nije dobio naročito međunarodno priznanje.

Veliku pažnju privukao je roman "Derviš i smrt", objavljen 1966. godine, koji je ubrzo postao pravo remek-djelo. Kako smo već pomenuli, inspiracija za roman bila je nepravda koju je doživio njegov brat, koji je strijeljan za vrijeme rata. U njemu je prikazao jedva čujnu pobunu protiv društva i atak na sebe zbog ćutanja. Roman "Tvrđava" objavio je 1970. godine, koji je u drugačijem tonu odiše vjerom u ljubav. Ova dva djela prevedena su na engleski jezik.

Brak

Bio je oženjen Desom, sa kojom je imao ćerku Slobodanku. Desa je bila lijepa žena, po zanimanju profesorka fizičkog u gimnaziji u Tuzli. Vodila je porijeklo iz poznate srpske porodice.

Ipak, Selimović je napustio suprugu i malo dijete zbog žene u koju se zaljubio. Tada ga Desa prijavljuje za vanbračnu vezu i nevjeru. Žena u koju se zaljubio zvala se Daroslava Božić, supruga nestalog zarobljenika isključenog iz partije i ćerka divizijskog generala vojske Kraljevine Jugoslavije.

Razveo se od Dese i oženio Daroslavu, koju je neizmjerno volio i sa kojom je dobio dvije ćerke Jesenku i Mašu koje žive u Beogradu. Dargoslava je umrla 1999. godine za vrijeme bombardovanja.

Smrt

Meša Selimović je preminuo 11. jula 1982. godine, nešto poslije 22 sata, u 72. godini života. Nepokretan i nijem, na televiziji je gledao prenos finalne fudbalske utakmice Svjetskog prvenstva sa stadiona Santiago Bernabeu u Madridu, između Italije i Njemačke, kada mu je iznenada pozlilo. Iako je ljekar brzo došao, mogao je samo da konstatuje smrt velikana, pisali su tada mediji.

Vijest o njegovoj smrti brzo se proširila Evropom. Sahranjen je 14. jula u Aleji zaslužnih građana Beograda na Novom groblju, pored Skendera Kulenovića i Miloša Crnjanskog.

"Moj život je prilično ravan, zanimljiv i značajan samo za mene, i sva moja sjećanja su samo moja, društveno prilično nevažna: nikada nisam bio u položaju koji bi mogao znatnije i šire da utiče na istoriju, uvijek sam bio jedan od mnogih učesnika u istorijskim zbivanjima" - pisao je skromno u "Sjećanjima".