Jovanka Broz, nekadašnja prva dama Jugoslavije, bila je žena koja je svojom ličnošću, pojavom i uticajem obilježila jednu epohu. Istoričari ističu da je Jovanka bila mnogo više od supruge Josipa Broza Tita – od suvladarke, preko ratnice, do žene koja je aktivno mijenjala tok istorije. Svoju ulogu pored Tita preuzela je s ozbiljnošću i odlučnošću, često se miješajući u političke i društvene procese u zemlji, što ju je s vremenom učinilo centralnom figurom ne samo u domaćoj, već i u međunarodnoj politici.

Titova pažnja i nježnost prema Jovanki

Jovanka je često naglašavala ljubav i pažnju koju je dobijala od Tita. U intervjuu s novinarkom Mirom Adanjom Polak prisjetila se njihovih zajedničkih trenutaka. Tito je, prema njenim riječima, bio nježan i pažljiv suprug koji je svakog jutra, preko dvadeset godina, kuvao kafu za nju i sebe. Iako su imali poslugu i sve privilegije, Tito je insistirao na ovom gestu, pokazujući ljubav prema svojoj supruzi na jednostavan i ličan način.

Pad sa vrha: Kritike i optužbe

Međutim, Jovankina sudbina nije bila samo priča o moći i privilegijama. Njeno ponašanje prema Titovim saradnicima često je opisivano kao osorno i teška za saradnju. Prema nekim izvorima, Jovanka je u političkim krugovima izazivala nemir, što je dovelo do brojnih optužbi na njen račun. Tajni dokumenti Saveza komunista Jugoslavije, uz pomoć tadašnje tajne policije, sadrže tvrdnje da je Jovanka bila "elementarna nepogoda" za mnoge Titove saradnike, a povremeno i za njega samog. Neki su je optuživali za pokušaje preuzimanja vlasti, dok su drugi tvrdili da je psihički nestabilna i paranoična.

Godine izolacije: Rastanak s Titom

Posljednje tri godine Titovog života obilježene su njihovim fizičkim razdvajanjem. Iako nisu bili razvedeni, Jovanka je živjela odvojeno od Tita. Njeno povlačenje iz javnog života, kao i optužbe koje su pratile njen boravak na Dedinju, ostavile su trag na njenoj reputaciji. Nakon Titove smrti, Jovanka je gotovo tri decenije živjela u izolaciji, bez ličnih dokumenata i bilo kakvih prava koja su nekada bila dio njenog života.

Zatvaranje jednog poglavlja

Jovankina priča je priča o ekstremima – od života u luksuzu i političke moći, do života u osami i poniženju. Njena sudbina ostaje tema rasprava, s različitim interpretacijama o njenoj ulozi u Titovom životu i politici Jugoslavije. Ostaje zabilježeno da je bila žena koja je voljela i bila voljena, ali i žena čiji su karakter i ambicije ponekad izazivali strah i otpor kod onih koji su je okruživali.

Ipak, ne može se smatrati da je bila bez uticaja.

Svjedočila je da je njena ideja bilo formiranje pokreta Nesvrstanih, koji je predstavljao protivtežu blokovskom svijetu tokom Hladnog rata.

(VIDEO) TITO JE OVU PJESMU ZABRANIO! Smatrao ju je depresivnom i da je zbog nje povećan broj samoubistava, a onda je Jovanka uradila nezamislivu stvar

Njena dužnost je između ostalog bila da bude "posljednji prsten Titove odbrane. To znamo i iz njenog svjedočenja, trebalo je da ga zaštiti ako svi ostali zakažu i zato je uvijek nosila pištolj sa sobom u ličnim stvarima. U Americi joj je slučajno ispao iz torbice, što su primetili ljudi iz administracije predsjednika Ričarda Niksona", ističe Karanović.

Jovankin položaj dodatno je otežavalo što nije imala formalno obrazovanje. Upisala je studije svjetske književnosti, ali nikada nije diplomirala.

"To je njoj uvijek predstavljalo teret i na neki način oduzimalo legitimitet. Možda je baš zbog toga nekad bila nemilosrdna prema osoblju, ali gostima je ostala u najljepšem sjećanju", ističe Pantelić.

U protokol je uvrstila elemente vizantijskog carskog i britanskog kraljevskog protokola, dodaje istoričarka.

"Znam pouzdano da su je mnogi doživljavali drugačije i žalili se na nju, ali ja govorim samo o svom ličnom iskustvu, prema meni je uvek bila ne samo učtiva nego čak i naglašeno ljubazna.

"Predstavljala me je kao `književnika, koji je pristao da nam pomogne`, nikada kao osoblje plaćeno da joj bude na usluzi", svjedočio je Titov i Jovankin dugogodišnji prevodilac Ivan Ivanji u tekstu za "Vreme".

Monografija Ivane Pantelić je, inače, prvi i vrlo redak primerak naučnog rada posvećenog Jovanki Broz. Istoriografija se njom malo bavila.

"Teško ju je rekonstruisati jer nije imala javnu funkciju, a zapisi posebno iz sedamdesetih godina o njoj su na granici da pređu u tabloidno", navodi istoričarka.

U tom djelu citira slovenačkog istoričara Jožu Pirjevca koji Jovanku Broz u knjizi "Tito i drugovi" naziva "jugoslovenskom Ksantipom".

Ksantipa je bila supruga antičkog filozofa Sokrata i simbol je svadljive žene.

Jovanku su 1975. faktički uhapsili i iz Igala sproveli u Beograd, gdje je osnovana posebna političko-ljekarska komisija koja je trebalo da provjeri njeno duševno stanje.

"Burna ispitivanja završena su uz konstataciju da Jovanka nije upletena ni u kakvu zavjeru, da je samo paranoična i da bi za Tita bilo najbolje da se s njom rastane.

To nije učinio, nego se s njom ponovo pomirio i čak joj dopustio da se osveti 'neprijateljima`", navodi Pirjevec.

Njoj se nije bilo moguće suprotstaviti. Onaj ko je to učinio, bio je sklonjen. Najveći neprijatelj bio joj je general Ivan Mišković, moćni šef jugoslavenske tajne službe, kojeg je na kraju koštala vojne karijere. A takvih je, osim Miškovića, bila legija.

Ali Jovanki se u mnogim situacijama nije mogao suprotstaviti ni njen suprug. U spomenutom dokumentu, “Beloj knjizi” (službeni naziv je “Ponašanje i delovanje Jovanke Broz do 1974. godine/ do obrazovanja komisije SKJ”), izneseno je nekoliko zapanjujućih podataka koji vjerno ilustriraju tu tezu.

Josip Broz Tito, prema iskazu Nikole Ljubičića, bivšeg saveznog ministra obrane, naspram Jovanke nije bio trostruki narodni heroj.

“Ljubičić kaže da je predsjednik Republike očekivao da će vrijeme, i to što nije zajedno s Jovankom Broz, uticati da ona promijeni svoje držanje te da je zato povremeno dolazio u Užičku 15. Jednom prilikom kad je došao Jovanka Broz je toliko vikala i grdila ga da je predsjednik bio primoran - kad je ona popodne zaspala - da pozove ađutanta, generalmajora Marka Rapu, i ljekara da ga, pošto je bio bolestan, u pidžami izvedu iz kuće i prebace u Beli dvor”.

Kad se Tito vratio iz Kine 1978. godine, s putovanja na koje je otišao sam jer je Jovanka postavljala neprihvatljive uslove, donio joj je poklon.

Jovanka je poklon bacila na - supruga! Tu je građanin Josip Broz donio odluku o razvodu. O tome je tada nagađala cijela Jugoslavija, ali stvarne razloge razlaza znali su samo rijetki.

Maltretirala ga je noću

Nikola Ljubičić tvrdi kako je Jovanka na Tita vršila nepodnošljivi pritisak kad je riječ o kadrovanju. U vezi s tim slijedi jedna gotovo nevjerovatna epizoda:

“Ističe, takođe, da mu se Tito u nekoliko navrata žalio kako ga Jovanka Broz noću maltretira, kako je dolazila u njegovu spavaću sobu te celu noć vršila pritisak na njega u pogledu kadrovskih i drugih pitanja ne dopuštajući mu da spava, da je povremeno direktno vrijeđala i njega te da je često bio prisiljen da se zaključa u kupatilo i tako dočeka jutro”.

Povjerio se: "Ne mogu živjeti od nje"

Heroj Sutjeske i Neretve, čovjek na kojega je Hitler slao Ota Skorzenija, div koji je Staljinu rekao: “Ne!”, morao je, dakle, bježati u kupatilo da spava u kadi pred nadmoćnom silom Jovanke Broz, žene po čijoj su volji “vrapci na Dedinju unaprijeđeni u prepelice, a Pepeljuga u Princezu”.

Stane Dolanc, pak, opisao je istoj Komisiji Josipa Broza Tita kao - papučara.

“U raspravi na sjednici Veća za zaštitu ustavnog poretka 23. maja 1980. godine, između ostalog, rekao je da je zajedno s Petrom Stambolićem bio prisutan kad je predsjednik Republike u kućnim papučama pobjegao iz Užičke 15 u Beli dvor. Te noći Predsednik ih je pozvao i zamolio da osiguraju da Jovanka Broz ne dolazi kod njega jer da on "ne može živjeti" od nje”.

Stvari su tu, oko Tita, na jednom planu jasne, a na drugom sasvim protivrječne.

Nejasno je zašto jedan “despot” - ako je zaista bio takav - nije stvar sredio despotski, nego se evakuisao u papučama i pidžami, sramoteći se naočigled Dvora?

Ako je bio heroj, zašto stvar s Jovankom nije sredio junački - što god to značilo? Kakvu to sliku daje o Brozovu stvarnom karakteru? Iz niza svjedočenja u ovoj knjizi videćemo: on je, kao privatna osoba, bio puno mekši nego što se misli.

Volio je biti voljen, popularan, obožavan. Bio je hedonista. Obračune s protivnicima prepuštao je drugima. Tito nije birao sukobe i ratove ako nije morao. Poznato je da nikad nije potpisao odluku o smrtnoj kazni. Te je odluke potpisivao Aleksandar Ranković, dok je bio na dužnosti.

Jovanka se nakon rata pridružila partizanskom pokretu, gdje je upoznala Josipa Broza Tita. Njih dvoje su se vjenčali u aprilu 1952. godine, kada je ona uzela njegovo prezime. Kao supruga predsjednika Republike, Jovanka je prvih nekoliko godina obavljala svoje dužnosti u skladu sa tradicionalnom ulogom prve dame, prateći Tita na službenim putovanjima i državničkim događajima.

Rastući uticaj

Počevši od 1958. godine, Jovanka je sve više pokazivala interesovanje za političke i kadrovske procese u Titovoj administraciji. Počela je da se aktivno uključuje u organizaciju rada u rezidencijama predsjednika Republike, ali i u političke poslove. Tražila je uvid u državne dokumente i učestvovala u razgovorima sa domaćim i stranim zvaničnicima. Njeno ponašanje izazivalo je tenzije, kako sa Titom, tako i sa njegovim najbližim saradnicima.

Tito nije odobravao njene poteze, što je dovelo do povremenih sukoba i sve izraženijih razmirica među njima. Jovanka je, prema nekim navodima, imala značajan uticaj na kadrovska rješenja, što je često odlagalo donošenje ključnih odluka.

Sukobi i izolacija

Napetosti su kulminirale početkom 1974. godine, kada je Predsjedništvo Saveza komunista Jugoslavije formiralo posebnu komisiju kako bi ispitalo situaciju u Titovim rezidencijama i utvrdilo uticaj Jovanke Broz na državničke poslove. Održano je čak 50 jsednica na kojima je Jovanka bila jedina tema. Iako su sukobi eskalirali, Tito nije formalno razveo Jovanku, ali ju je postepeno isključivao iz svog života.

Progon nakon Titove smrti

Mjesec dana nakon Titove smrti, 1980. godine, Jovanka je izbačena iz zajedničke kuće u Užičkoj 15 pod prijetnjom oružjem. Nije joj bilo dozvoljeno da uzme lične stvari i prebačena je u staru, zapuštenu vilu na Dedinju, bez grejanja i osnovnih uslova za život. Tokom narednih 33 godine živela je u izolaciji, bez ličnih dokumenata i zdravstvene knjižice.

Jovanka je bila u svojevrsnom kućnom pritvoru, čekajući ostavinsku raspravu kako bi saznala šta joj pripada od Titove imovine. Ipak, do kraja života nije doživela zadovoljenje pravde.

Kraj života i posljednja želja

Jovanka Broz preminula je 20. oktobra 2013. godine u Beogradu, usljed zastoja srca, u 89. godini. Njena posljednja želja bila je da bude sahranjena pored Josipa Broza Tita u Kući cveća. Tek tada, simbolično, ponovo su se spojili. Jovanka je često govorila da je „kriva bez krivice i osuđena bez suda“.

Njen život ostaje primjer sudbine žene u sjenci moćnog čovjeka, ispunjen borbom za dostojanstvo i pravdu u vremenima političkih spletki i društvenih promjena.

BONUS VIDEO: