Ivan Ivica Vdović preminuo je 1992. u 31. godini. Princ jugoslovenske andergraund scene, jedan od najboljih bubnjara u regionalnoj muzici i začetnik novog talasa koji je, što se još bolje vidi sa vremenske distance, bio revolucionar.

Vd kako je glasio njegov nadimak (prijatelji su ga zvali i Ica), rodio se 23. februara 1961. godine u Beogradu, u tadašnjoj FNRJ.

Muzička priča Vda počela je u srednjoj školi. Kada je bio u trećem razredu, postao je član benda "Limunovo drvo" čiji su se članovi stalno mijenjali.

U posljednjoj postavci grupe bili su Vdović, Milan Mladenović i Dušan Kojić - Koja koji su ubrzo formirali bend "Šarlo akrobata" (Vdović je prije toga svirao u "Suncokretima").

Kultni album "Akrobate" bio je "Bistriji ili tuplji čovjek biva kad...". Ime mu je dao VD i to po omiljenom Vdovom citatu iz knjige "Pelagićev narodni učitelj" Vase Pelagića koji je volio buntovni panker i Vukovac.

Grupa "Šarlo akrobata" raspala se 1981. oproštajnim koncertom u Ljubljani. Navodi se da je jedan od razloga raspada Vdova želja da u grupu dovede Gorana Vejvodu i Bebi Dol, što se Koji nije dopalo, iako je Miladenović video potencijal Vdovićevih ideja.

Zato nije ni slučajno što su Vd i Mladenović pokrenuli kultnu grupu Katarinu II. Zapravo, Vd je bio glavni pokretač, on je u grupu doveo Milana i Margitu Stefanović, sa kojom se i zabavljao.

Pored njih bend su činili i Bojan Pečar i Gagi Mihajlović i koji je 1985. napustio "priču".

Uslijedila je promjena sastava u Ekatarina Velika i Vdovićev odlazak.

Godine 1985. Vd je saznao da je HIV pozitivan (navodno je bio prva zvanično registrovana osoba oboljela od HIV-a u bivšoj Jugoslaviji).

Kako je izgledao i šta se dešavalo poslije, otkrila je bila njegova bliska prijateljica i glumica Sonja Savić koja je rekla da je nakon njegove smti zamrzila Beograd:

- Te 1985. godine taj isti Ivica otišao je da se testira na neku čudnu bolest koja se pojavila u Beogradu. Vratio se i cijelom gradu je rekao da je zaražen AIDS-om. Ovo je jedan ružan i mali grad - okrenuo mu je leđa. A on je vrlo ponosno, dostojanstveno i skromno u svom balon mantilu još godinu i po dana svirao bubnjeve.

- Kada me je pitao kako je umro, rekla sam da je samo pao sa kreveta u nekakvoj infektivnoj kesi koju niko nije htio da podigne - rekla je Savićeva.

- Ličio je na Džonija Rotena iz Pistolsa, prvi je zamijenio palice ritam mašinom i obilježio zvuk Šarla Akrobate. Sjećam ga se kao najšarmantnijeg momka u društvu, pravog zezatora koji je uvijek bio spreman da odvali dobru šalu. Bio je poznat i po nekim navikama koje ni za živu glavu nije mijenjao. Nigdje nije išao bez svojih bubnjarskih palica i nikada se nikome nije javljao telefonom. Kada treba da izađemo, on lijepo stane ispod prozora i zviždi. Bože, koliko se taj čovjek nazviždao ispod mog prozora - prisjećala se voditeljka Dubravka Marković.