"Prvi put s ocem na jutrenje" je pripovijetka po kojoj veliki broj nas zna za Lazu Lazarevića, ali malo ko zna da je Laza prije svega bio vrsni ljekar, koji je ostavio veliki broj radova iz oblasti oftamologije, hirurgije, ginekologije, infektologije, bakteriologije, a najznačajniji njegovi radovi su oni iz oblasti neurologije.

"Bolesnici s mentalnim poremećajima primani su na liječenje po nalogu suda, što je nerijetko bila praksa i u naprednijim zemlјama Evrope i Zapada. U arhivi i dokumentaciji bolnice "Dr Laza K. Lazarević" u periodu od 1880. do 1887. godine čuva se 156 istorija bolesti u koje su unijete „ljekarske svjedodžbe“, a 50 je svojom rukom pisao i potpisao dr Laza K. Lazarević. On je u navedenom periodu opservirao gotovo trećinu hospitalizovanih duševnih bolesnika ondašnje cijele Srbije."

Školovanje i posao

Laza Lazarević je rođen 13. maja 1851. godine u Šapcu. Otac mu se zvao Kuzman i po zanimanju je bio trgovac. Majka mu se zvala Jelka. Udala se za njegovog oca sa samo petnaest godina. Imao je tri sestre. Kada je Lazarević imao devet godina njegovu porodicu zadesila je teška tragedija. Umire mu otac, koji je bio stub porodice. Tada svu brigu o četvoro djece preuzima njegova energična majka. Postavlja se autoritativno, vapitava ih i dalje patrijarhalno, kako je to činio njen muž, dok je bio živ.

Osnovnu školu pohađa u Šapcu, kao i četiri razreda gimnazije. Od ranog djetinjsva pokazuje veliki interes za pisanu riječ, pa i tada, vrlo često čita knjige raznih svjetskih autora. Godine 1867. upisuje Pravni fakultet tadašnje Velike škole. U tom periodu studija pokazuje veliki interes za ruski jezik i književnost, pa tako čita velike ruske pisce kao što je Pisarev. Svakako da su ovi vrsni književnici imali veliki uticaj na njegov književni rad i stvaranje, piše Biografija.org

Godine 1871. dok je studirao pravo, imao je čast, kao uzoran student, da dobije stipendiju kako bi studirao medicinu u Berlinu, čiji je Medicinski fakultet bio jedan od najcjenjenijih i najprestižnijih u Evropi. Tamo su profesori bili uspješni naučnici. Ali, Lazarević ipak završava studije prava, pošto mu stipendiju oduzimaju zbog tadašnjih političkih problema. Iduće godine opet dobija stipendiju za medicinske studije i odlazi u Berlin. Prekida studije za vreme rata na dvije godine. Odaziva se mobilizaciji i vraća se u svoju zemlju. Tokom rata pomaže u liječenju ranjenih, za šta je i odlikovan. Studije medicine nastavlja u Berlinu, gdje je 1879. godine i diplomirao sa najvišim ocjenama. Potom se vraća u Beograd i počinje da radi kao ljekar.

Ljubavni život

Laza je imao mnoge bezuspješne ljubavi koje su ga inspirisale na veliki književi rad. Svoju suprugu sreće sasvim slučajno i što je najbizarnije - ženi je još slučajnije. Naime, kada se vratio sa studija u Beograd, počeo je da radi kao doktor. Svi su htjeli da se druže sa njim, jer je bio mlad i obrazovan, perspektivan čovjek. Tako ga jednom prilikom na večeru zove i sin predsjednika Vlade, Kosta Hristić. Na toj večeri je bila i njegova sestra Poleksija. Vođen prijatnim razgovorom, kojom čašicom viška - Laza je poljubio Poleskiju, a njen brat Kosta je to shvatio kao vjeridbu. I tako Laza nije imao kud nego da oženi Poleksiju.

"To nije brak iz ljubavi, ni brak iz računa," rekla je Lazina majka koja je bila tužna zbog ovog "ljubavnog" saveza.

Ipak, Laza je sa Poleksijom dobio četvoro djece, od kojih im je dvoje preminulo. Kuzman je umro kada je imao godinu dana, a Vladan kada je imao dvije godine. Laza nije mogao sebi da oprosti što nije izliječio sinove, a sam je bio ugledan doktor.

Smrt

Uprkos svim svjetskim liječilištima i najboljim savjetima i sopstvenom znanju, Laza Lazarević umire u četrdesetoj godini od tuberkoloze pluća, tačno na današnji dan davne 1891. godine.

Njegov šurak, Nikola Hristić je ovako pisao o posljednjim satima njegovog života:

"Izvukosmo Polu napolje i opet ostasmo sami. Laza je prevrtao očima, na licu mu se ukazaše jaki bolovi, on pogleda jošt jednom, sigurno razumijede u čemu je stvar, nasmije se i umre. Zaustavismo skazaljku na sahatu — bilo je 8 3/4 sah. uveče.

Dugo lomim glavu što mu je značio taj smiješak; da l' je to bila vulgarna konvulsija bola, ili se u tome smješku izražavala radost što ga ostavljaju muke ili radost čovjeka što prelazi u bolji svijet, ili prezrenje ljekara, koji kao da hoće reći: šta se vi tu zanosite: danas ja, sutra ćete vi! A nasmijao se tako kako je on obično radio kad neko nešto rekne što je i smiješno i glupo.

Smiješak na njegovom licu sigurno je hteo reći: umirem spokojno; nisam nikome ništa dužan, a zadužio sam sve; nisam nikoga vrijeđao, a uvrede nisam vraćao; radio sam da zaradim, ali nisam globio nikoga; sam siromah, pomagao sam sirotinji; rođen sa neznatnim imenom, stvorio sam ime kojim će se moje potomstvo i zemljaci dičiti.

- Naposlijetku, šta može čovjek više i očekivati!"

BONUS VIDEO:

;t=903s