Pečenica koja se sprema za Božić po narodnom vJerovanju doprinosi sreći i blagostanju kuće koja je kolje. Trebalo bi, kako kaže Mitološki rječnik, svinjče koje je namIJenjeno za klanje za Božić odvojiti znatno ranije od drugih prasadi, a pred Božić se zatvori na nekoliko nedjelja u obor pa se hrani kukuruzima.

Svinjče ili ovca se kolju na Tucindan, ili dva dana pred Božić. Ubija se do podne, dok dan ne napreduje, a na mjestu gdje će je ubiti prethodno se položi slama.

Ponegdje su životinju ubijali udarajući je krupicom soli u čelo, čime onaj koji ubija skida odgovornost sa sebe i prenosi je na so jer ona, po narodnom vjerovanju, ima izrazitu demonsku snagu.

Negdje se vjerovalo da žito neće roditi ako ugine krme određeno za pečenicu.

Krv zaklane životinje ima posebnu ulogu, pa se u nekim mjestima tom krvlju namaže kukuruz, pa to zrnevlje služi kao lek za životinje i ljude. U nekim mjestima u pečenicu stavljaju jabuku ili dunju, kojom se na Božić omrse radi dobrog zdravlja ili je čuvaju kao lijek.

Interesantno je da su se njuška, u čiju se ljekovitu moć verovalo, kao i plećka i vilica, čuvale na tavanu. Navodno je za njih vezana duša žrtvovane životinje.

Kosti pečenice se ne rasturaju do Bogojavljenja da se ne bi svinje rasturile.


ČESNICA ZA BOLJI ROD ŽITA

Vezu između pečenice i obrednog hleba česnice nalazimo u običaju da se česnica šara papkom pečenice.

Kako je česnica obredni hljeb koji simbolički predstavlja usijeve i od kojeg prvenstveno zavisi rod žita, šaranje papkom trebalo bi da pojača magijsko djelovanje na rod usijeva.

Isto značenje ima i običaj da se česnica ponegdje zamijesi mašću od pečenice.

Inače, pečenica u mnogim krajevima predstavlja glavni božićni hljeb, ali se javlja i pod rugim imenom – veselica, pogača, ili se mijesi za Novu godinu (u Temniću i u Vojvodini).

Ovaj običaj je slovenska zaostavština i potiče od riječi “čest, dio, sreća, jer se lomi na dijelove i svakome daje po deo, po kome se sreća i proriče.

Česnicu pretežno mijesi sam domaćin ili orač, uopšte onaj koji nasejava useve i bavi se poslovima oko pluga, rala i volova.

Osoba koja mesi česnicu morala je da ima na desnoj ruci rukavicu, a u nekim krajevima se pokriju i ponjavom “da bi godina bila rodna.” To ogrtanje ponjavom ili životinjskom kožom verovatno znači i da osoba koja mijesi česnicu predstavlja mitskog pretka, navodi se u Srpskom mitološkom rječniku.

U nekim selima u Hercegovini pazilo se da česnicu umesi mlađe čeljade, dok je u nekim selima u Bosanskoj Krajini česnicu mogla mesiti samo ona žena koja je rodila muško dijete.

Česnica je beskvasna pogača koja se po pravilu peče pod pepelom, a samo izuzetno pod sačem. Mijesi se najčešće od pšeničnog brašna, ali se u nju stavlja i raznovrsno semenje, kao i posebni znaci za svaku vrstu životinja i za svaki posao (beleg za ovce, za košnice, za volove, za plug i svaku vrstu rada i imanja). 

Ono što je takođe bitno je da se za miješenje koristi nenačeta voda sa izvora ili bunara, jer se po vjerovanju u izvoru ili bunaru nalaze duše predaka. Vodara koji donese vodu za česnicu ukućani posipaju žitom iz rukavice.

Česnica se obično šara ljeskovim grančicama koje se zovu i “badnjaci” i koje bivaju odsječene zajedno sa badnjacima.

Te ljeskove grančice ostavljaju se u pčelinjak, u ambar ili u samo žitno sjeme. Negde ih podbace pod prvu brazdu, da žito bolje rodi ili njima promiješaju svako žito koje će te godine sijati.

Da česnica predstavlja usijeve i da se od nje očekuje djelovanje na rod vidi se i po načinu kako se česnica šara.

U Bosni je običaj da se na česnici povuče toliko ureza koliko se vrsta žita sije. Takođe, na zapretenu česnicu se stavlja ugljevlja takođe toliko koliko je vrsta žita. U okolini Užica naređaju toliko ugljenova koliko u kući ima razne imovine.

Ta veza između česnice i usijeva je nekako najbolje izražena u rečima koje se izgovaraju dok se ona zapreće. U Bosni i Gornjoj Krajini govore: Blagoslovio te Bog i današnji god, u polju narasla, srpom se nažinjala, na vršaju se navršila, u ambaru se nasipala, a u mlinu se namilala...na stolu razmrvila.

U obredu učestvuju svi ukućani, ali su žene pasivni učesnici. Negdje se obred započinje time što svi muškarci iz kuće dodirnu česnicu desnom rukom u rukavici. Zatim je obično lomi domaćin sa muškim članovima kuće, negdje sa polaženikom, a nekad je lome orači. Domačin daje potom po parče svakom članu porodice.

Negdje čak domaćin prelomi česnicu preko svoje glave, a u nekim krajevima prelomi je na glavi najvišeg muškarca i to stojeći da bi žito što veće odraslo.

Cijeli obred ima dva osnovna elementa: lomljenje česnice za zdravlje orača, kopača, pastira, a zatim zajedničko ritualno jedenje.

BONUS VIDEO: