Vedrim duhom, sa setom u glasu, dotakne svako srce.

U selu Cikota kod Loznice živi baka Mirjana Petrović (99) u trošnoj kućici koja je okružena cvećem i baštom. Iako je doživjela najveće životne tragedije, u njoj je nevjerovatna toplina za druge ljude, a ono što joj najteže pada jeste - samoća. Svako ko je poznaje kaže da ima ogromno srce puno ljubavi, iako je bol postala sastavni dio njene svakodnevice.

Do njenog doma se stiže zemljanim putem, u dvorištu može da se nađe puno stabala voća i njen pas koji je svuda prati. Mještani kažu da njen vedar duh zarazi svakog ko se nađe u njenoj blizini.

Mnoštvo saksija sa cvijećem, drva složena "pod konac", bašta bez ijedne travke koju je sama oplijevila, dokaz su borbenosti ove hrabre žene koja i u 99. godini života drži cijelo domaćinstvo živim i urednim. Baka Mira pravi i domaće sokove, a gosta obavezno ponudi i rakijom.

Međutim, iza osmijeha ove nepokolebljive starice krije se nevjerovatna priča koja slama i najtvrđa srca.

Udala se sa 19 godina

Baka Mrijana se, kako kaže udala mlada sa svega 19 godina i u braku rodila je šestoro djece, 5 kćerki i jednog sina. Nažalost, troje djece Mirjana je sahranila kao i muža pa njene tri kćerke koje su udate u okolini Loznice brinu o njoj i obilaze je.

- Sama sam ovde, 48 godina sam sama. Umro mi sin, dvije kćerke, umro mi je muž. Ostale kćerke se poudavale pa dolaze kad mogu, kad ne mogu pa šta. Pa kada dođu one meni donesu šta ću da pojedem. Operu mi stvari - kaže skromna baka i dodaje da joj samoća najteže pada u ovim godinama.

- Nezgodan mi je dan ovde. Nije do skoro, ali kako koji mjesec i godina polazi sve je nezgodnije. Sada sa 99 godina ponezgodno je samo biti - priča baka.

Bašta puna povrća, uredna, bez ijedne travke, djelo je vrijednih ruku bake Mire. Maline, paprike, luk, krompir, paradajz, svega ima. Da posije sve, pomažu joj kćerke, a poslije toga sve je na baki.

- Sama kopam, plevim. Sve ja polako i lijepo. Imaju ljudi baštu ovakvu, ali bolju od mene nemaju - kaže baka kroz smijeh.

Najteže u životu kaže bilo joj je kada su joj je umrli sin, kćerke i muž.

- Bilo mi je najteže kada su mi umrla djeca i muž. Muž mi je bio bolji nego roditelj, jako dobar čovjek, jako. Bio je samo mnogo po ratu pa nije bio dobrog zdravlja. Umro je u 52. godini - kaže baka Mira.

Sve manje ljudi je posjećuje

Kaže da je i danas rada da dočeka ljude, da uh ugosti, ali ljudi sve manje ima.

- Društvo mi najviše fali. Ovo dvoje komšija što mi dolaze. Oni su meni na srcu. Kad god idu sa kapije viču "Bakoo", a ja kažem "Evo meni moja dva goluba" - priča baka za Telegraf.

Ne žali se, kako kaže, ima da pojede, da popije, i gdje da spava.

- Lijepo mi je, nemam šta da kažem. Nisam gladna, nisam žedna, imam da pojedem, da popijem, imam da spavam. Imam drva, vodi, i u kući napoilju - kaže.

Tu i tamo dok okopava baštu, baka sa sve štapom malo zaiga pa nasmije svoje komšije jer joj, kako kaže, tako vreme brže prođe. I sada, u ovim godinama, bez naočara umije da isplete čarape i tako ispunjava dan.

Za sve svoje godine kaže baka Mira, nije se ni sa kim zavadila.

- Svi se čude meni. Nikad se ni sa kim nisam zamjerila. Malo se naljutim i odljutim se, ali neću da se grdim, nema od grnje ništa - savjetuje baka.

Drago joj je, kako kaže, ko god joj dođe. Zahvaljuje se baka do neba za svaku posjetu i svima koji je se sjete.

BONUS VIDEO: