Dragan Malešević Tapi bio je poznat najširoj javnosti kao slikar čija djela dostižu vrijednost i do 100 hiljada dolara iako ta cifra nikada nije uistinu potvrđena i provjerena i iako se znalo ili bar pretpostavljalo da je riječ o falsifikatima.

Rođen je 22. januara 1949. u Beogradu. Smatra se da je bio jedan od vodećih predstavnika hiperrealizma u srpskom slikarstvu.

Umro je 29. oktobra 2002. godine. Njegova smrt je izazvala pravu buru u javnosti. I dok jedni tvrde da je umro nesretnim slučajem, drugi tvrde da je ubijen.

Dar za falsifikovanje i sumnjivu zaradu, Tapi je pokazao još u ranom djetinjstvu, o čemu je govorio u gotovo svakom svom intervjuu.

Dragan Malešević Tapi je počeo od malih nogu da se snalazi za život. Otac mu je bio novinar i donosio je kući novine i stripove direktno iz štamparije, tako da je Tapi imao stripove 10–15 dana prije nego što izađu na kioscima. Iznajmljivao je vršnjacima stripove, naplaćivao je čitanje 2 dinara.

U četvrtom razredu osnovne škole pravi prvi falsifikat. Svom školskom drugu iz razreda falsifikuje ljekarsko opravdanje, urezujući na gumicu ime dr Dragan Malešević i utapa je potom u mastilo...

Tapi ne miruje ni sekunde. Počinje, iz mladalačkog izazova i dokazivanja, da tapka karte ispred Doma omladine i bioskopa „20. oktobar“, i zbog toga dobija trajni biljeg – nadimak Tapi

Ozbiljniji „biznis“ počinje nešto kasnije, kada mu prijatelj ostavlja iskorišćenu povratnu voznu kartu do Trsta koju Tapi potapa u alkohol i pošto nestaje indigo, prepravljao je u kartu na relaciji Beograd – Beč. Taj posao se toliko razvija sa upisivanjem raznih destinacija da su građani jedno vrijeme bili uvjereni da je riječ o pravoj agenciji. Zbog ove akcije jedno vrijeme je odležao zatvorsku kaznu, ali kao što je tvrdio – kratko.

Urbana legenda kaže da ga taj uspjeh gotovo opija pa on kreće u još veće falsifikatorske poduhvate. Sve to nije moglo da ostane neopaženo za one kojima to ne promiče te on ubrzo postaje i „bezbjednosno interesantan“ za tadašnju policiju. Pamti se, kažu tadašnji izvori, da je skoro sedam godina protiv njega vođena istraga. I na kraju, država je odustala od gonjenja zato što, navodno, Tapi i družina nisu oštetili nju, već Evropu. Tada se to tako računalo.

Ipak, nikada nije u tim pričama i bez onoga „ali“... Naravno da su na ovako darovitog igrača obratili pažnju i vječno budni inspektori Državne bezbjednosti, pa su mu u ime „okajanja grijeha“ zatražili da pravi lažne pasoše sa žigovima stranih zemalja za njihove saradnike. Tapi je, kažu, to shvatio kao patriotski zadatak pa zato, kao, nije imao moralni problem s tim.

Takođe, i pola beogradskog podzemlja je djelovalo u Njemačkoj sa pasošima koje je on pravio. „To su bili bolji pasoši nego oni koje smo mi u DB pravili“, rekao je Božidar Spasić.

Slikarstvo je bila njegova ljubav, kao i mehanika, patentirao je 5 mašina. To mu je išlo od ruke, ali i sticanje novca, za to se već školovao, završio je ekonomiju. Njegove slike su bile veoma skupe. Bio je veoma cijenjen u svijetu i njegove slike su krasile kabinete predsjednika mnogih moćnih zemalja.

Arkan i Žika Živac

Beograđani iz tog perioda u stvari Tapija najviše pamte s kraja sedamdesetih godina, kao menadžera tada jedinstvene diskoteke „Amadeus“, tada najekskluzivnijeg mjesta za provod na ovim prostorima. U posao sa „Amadeusom“ ulazi s tada veoma popularnom prijestoničkom facom Brankom Savkovićem, poznatijim kao Žika Živac, koji u priču uvlači i svog tada nerazdvojnog druga Željka Ražnatovića Arkana.

Iako su sarađivali oko „Amadeusa“, Tapi i Arkan izvjesno nisu ni tada ni kasnije imali neki poseban prijateljski odnos, ali ni međusobne razmirice. Iako obojica jake ličnosti, bili su i veoma različiti mentalni sklopovi pa su se odmah kao takvi i prepoznali. Poštovali su se, ali su se i uvijek držali na pristojnoj distanci.

„Amadeus“ se nalazio pored zgrade Opštine Zvezdara i definitivno je bio senzacija tog vremena, a za noć je, iako je karta bila ne malih 10 njemačkih maraka, znalo da ga posjeti i dvije hiljade ljudi.

„Amadeus“ je iznenada zatvoren poslije dvije godine glamuroznog rada. Zvanično, istekao je zakup, opala posjeta... Nezvanično, u Njemačkoj je tada uhapšen Žika Živac jer je, navodno, u njegovoj blizini primijećen i neki paket sa 10 kilograma heroina. Služba je na takve stvari odmah reagovala veoma ozbiljno. Ovaj tim iz „Amadeusa“ nikada više nije igrao zajedno.

Tvrdio da je proživio već 4 života!

Vjerovatno jedna od presudnih priča iz Tapijevog života jeste njegova posjeta Bahamskim ostrvima, popularnim Bahamima. U tom periodu života Tapi se bavio trgovinom automobilima pa je s nekoliko biznismena iz Austrije otputovao u ovu državicu u Atlantskom okeanu, sjeverno od Kube i Kariba.

Urbana legenda kaže kako je Tapi tamo sreo nekog vidovnjaka koji mu je saopštio svevremensku tajnu – da je prije ovog zemaljskog života već živio četiri puta. Da je tri puta u ranijim životima bio ratnik, a posljednji put, prije oko četiri stotine godina, bio je poznati flamanski slikar Van Dajk! To fantastično saznanje, prema svim njegovim kasnijim pričama, prelomilo je trajno njegov život u smjeru da postane i ostane profesionalni slikar.

„Ja znam da sam rođen sa slikarstvom, da je to nešto što nije iz mojih prethodnih života. Sasvim sigurno znam i pišem knjigu o tome kako sam u jednoj svojoj reinkarnaciji bio Jan Van Ajk. Potpuno isto slikam, imam identičan način rada, podlogu i perspektivu, mrtvu prirodu i cvijeće... Kao malo dijete u prvom osnovne mogao sam bilo koga ili bilo šta da napravim u plastelinu. Nisam mogao da objasnim, niti sam razmišljao puno o tome odakle mi znanje ali ono me je obuzimalo“, rekao je Tapi u intervjuu za nekadašnji časopis „Duga“ i dodao:

„U jednom drugom svom životu, početkom vijeka, u kome sam završio Vojnu akademiju bio sam u svemu briljantan vojnik i ratnik osim u crtanju. A to je tada bilo važno zbog vojnih karti koje su se crtale rukom. Znači u tom životu imao sam drugi program i nisu mi bile prepuštena sva znanja da ne bih gubio vrijeme.“

On je tada objasnio da njegovo vjerovanje u reinkarnaciju nije u sukobi s tim što je pravoslavni hrišćanin.

„Mnogo rogobatno i ružno zvuči riječ ‘reinkarnacija’ kod nas. Ljudi to odmah poistovjećuju sa budizmom. Čak mi neki ljudi prigovaraju kako sam stao na stanovište druge vjere. Ne, ja sam hrišćanin pravoslavac, rođen ovdje, na ovim prostorima, u ovom gradu ali i u ovom životu“, istakao je tada Tapi.

Templar i mason

Početkom 1988. godine Tapi, kako je kasnije objašnjavao, dobija poziv od Vitezova pravoslavnog reda templara iz Rima da mu se dodijeli titula velikog bajlifa i barona od Raške oblasti, pa tako postaje prvi srpski templar u 20. vijeku.

To je, naravno, u njegovom slučaju bilo samo otvaranje novog životnog poglavlja. Kao templar tako visokog ranga, Tapi automatski stiče i pravo da na velika vrata uđe i u Bratstvo slobodnih zidara. Masoni, kao jedna od najmisterioznijih organizacija svijeta, bili su logičan sljedeći izazov.

Tapi se ni tu ne libi da ćaska s novinarima i da ruši tabue iz uvijek intrigantne teme o masonima, te najavljuje da će ispuniti onaj prvi uslov da bi naši masoni bili priznati od druge međunarodne braće, a to je da ga priznaju i uvaže i zvanične vlasti sopstvene zemlje. I biva tako jer, poslije sitnih zatezanja, tadašnji gospodar Srbije Slobodan Milošević daje zeleno svjetlo da se masoni registruju kao grupa građana.

„Masonerija se i danas zalaže za potpuni red. Za boljitak čovječanstva. To što je moral u svijetu takav, posebno ovdje, u ovoj nesretnoj zemlji, gdje je pravilo da što si pokvareniji i što više štete napraviš da time više doprinosiš zajednici, ne znači da i u svijetu i ovdje nema ljudi odanih idealima bratske zajednice“, rekao je Tapi.

Sve kreće po zlu

Počinje da gradi novi masonski hram na Dedinju, u Ulici vajara Đoke Jovanovića kod Topčiderske zvijezde. Tu tek kreću ozbiljnije životne zavrzlame, jer je prema jednoj verziji vlasnica placa majka tada i te kako eksponiranog Željka Maksimovića Make, člana kriminalne organizacije Amerika.

A onda ključni momenat, koji će nepovratno ubrzati stvari, a po Tapija, kao po Marfijevom zakonu, sve što može poći po zlu – tako će i krenuti. Izvršen je atentat na visokog policijskog funkcionera Boška Buhu, a ubrzo policijska istraga navodi da tragovi vode prema krimi-organizaciji na čijem je čelu spominjani Maksimović Maka. Tada protiv Tapija i njegovih masona u front ulazi i sama država sa svim svojim kapacitetima.

Dani mu odbrojani

To više za Tapija nisu samo problemi, počela je agonija kojoj se ne nazire kraj. Gotovo je prisiljen da napusti Beograd i preseli se privremeno u Švajcarsku. Povremeno se javlja novinarima i kazuje da je otišao iz Srbije jer mu otvoreno prijeti Služba državne bezbjednosti, ima informaciju da su mu dani odbrojani.

„Jedan od šefova policije me je obavijestio šta mi se sprema i iznio mi je detalje plana po kojem će me ubiti u osam sati uveče kada budem izlazio iz restorana u kojem sam imao zakazan sastanak. Taj prijatelj mi je to dugovao, a vjerujem i da se plašio osvete ukoliko preživim. A druga likvidacija trebalo je da nastupi neposredno nakon ubistva Slavka Ćuruvije. Znam da je trebalo da budem ubijen 6. juna 1999. godine. Jedna poznata folk pjevačica koja je bila s jednim od vodećih ljudi SDB-a pričala je da sam poslije Ćuruvije ja na redu“, pričao je Tapi novinarima.

Tapi tada odlazi u Crnu Goru, krije se, ali se vraća u Beograd poslije tri mjeseca jer su se, po njegovim riječima, „u međuvremenu nagomilale preče likvidacije“. Očigledno vjeruje da, ako ostane u kontaktu s novinarima, ostaje prisutan i u široj javnosti pa će ga to zaštititi do daljeg:

„Prisluškuju me ovi iz DOS-a. Državna bezbjednost je 2001. za Aranđelovdan pustila u rad prislušnu stanicu koja može da prisluškuje mobilne telefone. Tačno 6. oktobra 2000. ta stanica je sklonjena u jedno prigradsko naselje. Ona sada služi kao centar jedne stranke. U zvaničnom SDB-u samo nekoliko ljudi zna za njen rad. Znam i tačnu lokaciju. To što ja znam, zna još dosta ljudi. A taj koji vodi tu operaciju zna da ja sve znam i stalno mi šalje poruke da nove parlamentarne izbore neću dočekati živ“, bombastično izjavljuje Tapi.

Javnost o događajima vezanim za Tapija saznaje na kašičicu, u stvari samo kad se on javi i hoće da priča novinarima u koje je imao povjerenja. Tako u jednom od posljednjih intervjua tvrdi:

„Moj život se izmijenio 3. januara 2002., kada su me drugari obavijestili da se nešto čudno događa oko moje kuće, gdje se motaju kola DB-a s novim ljudima, koji su njima bili nepoznati. Informisali su me i da su isti dovukli neku opremu i instalirali je u mojoj blizini, ali da ne znaju o čemu se radi. Vrlo brzo sam uočio da je preko puta moje adrese, u Maršala Tolbuhina 32, postavljena kamera u stanu DB-a koji su nekada koristili Bokanovi ‘Beli orlovi’. Saznao sam i da je u cilju praćenja u komšiluku, u stanu Miše Grofa, postavljen i laser jer moj stan ima ogroman prozor. A onda su počele da se događaju nevjerovatne stvari“, govorio je Tapi u svom posljednjem intervjuu avgusta 2002. za nedjeljnik „Oko“.

Posljednji sati Tapijevog života

I onda dolazimo do večernjih sati tog 29. oktobra 2002. godine. Može se donekle rekonstruisati iz nezvaničnih izvora…

To bi onda izgledalo ovako: Tapi je tih dana imao izraženo visok krvni pritisak, a ljekari su ga savjetovali da obavezno ode u bolnicu, što je on to odbijao. Te večeri, oko 19 časova, veća grupa policajaca s nekoliko vozila opkolila je zgradu gdje je stanovao Tapi. Došli su da ga kao vode na informativni razgovor, a supruga je pozvala komšiju ljekara da mu prvo izmjere pritisak. To policajce nije sprječavalo da izvrše pretres stana. Onda su insistirali da pođe s njima u gradsku policiju, iako je komšija ljekar apelovao da mu se prvo pruži medicinska pomoć pa da ga onda vode na razgovor.

Tapi je s policajcima otišao na informativni razgovor, a sa sobom je ponio i lijekove za krvni pritisak. Prolazili su dugi neizvjesni sati, a onda su supruga i kćerka čule na televizijskim vijestima da je „u stanici policije iznenada preminuo poznati slikar Dragan Malešević Tapi“!

A šta se zapravo događalo te noći u zgradi gradske policije, u tadašnjoj ulici 29. novembra? To se do dana današnjeg saznavalo onako uzgred, u fragmentima. Zvanično, toga dana i noći sprovodila se policijska akcija „Splav“, koju je osmislio i sprovodio Milan Obradović, načelnik beogradske policije, a cilj je bilo rasvjetljavanje ubistva policijskog generala Boška Buhe. Privedeno je oko 30 ljudi, a među njima i Tapi.

Takođe, dok je Tapi davao izjavu, kako tvrdi policija, njemu je iznenada pozlilo. Došla je ekipa Hitne pomoći, ali njemu nije bilo pomoći. Preminuo je od infarkta.

Sahranjen s masonskim simbolima

Tapi je sahranjen u prisustvu rodbine, velikog broja prijatelja i javnih ličnosti, po pravoslavnom obredu, ali s masonskim simbolima. U čitulji u „Politici“ pisalo je da je Tapi mason najvišeg, 33. stepena i grand komander Vrhovnog savjeta Srbije drevnog i prihvaćenog Škotskog reda. Nakon njegove smrti, Velika nacionalna loža Srbije formirala je novu ložu pod njegovim imenom.

Na šestoj parceli Centralnog groblja u Beogradu stoji spomenik u crnom mermeru na kojem piše „Dragan Malešević Tapi 1949–2002. Bio jednom jedan Tapi“.

(Kurir)