Za Venesu Džonson iz Kalifornije, smrt psa Olivera bila je emocionalni udarac od kojeg se dugo oporavljala. U trenutku duboke tuge, donijela je odluku koja je izazvala pažnju javnosti potrošila je oko 40.000 evra da bi klonirala preminulog četvoronošca.

Njena priča počinje 2013. godine, kada je sasvim slučajno privremeno udomila šestogodišnjeg psa Olivera, rase ši-cu. Iako tada nije planirala da ima ljubimca, veza između nje i životinje stvorila se gotovo odmah.

Bio je, kako kaže, njen stalni pratilac, s kojim je dijelila svakodnevni život, prenosi Daily Mail.

 

Jedanaest godina kasnije, Oliver je uginuo zbog otkazivanja bubrega, a Džonsonova se suočila sa prazninom koju nije znala kako da popuni. Dok je tražila načine da se izbori sa tugom, došla je na ideju o kloniranju, odnosno mogućnosti da dio Olivera, makar genetski, ponovo bude uz nju.

Vrijeme promijenilo osjećanja

Iako je znala da je proces skup i neizvijestan, odlučila se na veliki korak. Kloniranje, međutim, nije išlo glatko. Tek iz trećeg pokušaja rezultat je bio pozitivan, a proces je trajao 11 mjeseci, tokom kojih su se smjenjivali nada i očaj.

Kada se konačno dobila klonirano štene, koje je nazvala Oli, shvatila je da je vrijeme promijenilo njena osjećanja. U trenutku kada je pokrenula proces bila je slomljena tugom, ali kada je pas stigao, bila je emotivno stabilnija – i suočena sa realnošću brige o štenetu, koja se značajno razlikuje od života sa starijim psom.

Džonsonova danas otvoreno priznaje da bi – da je sačekala da tuga malo utihne, možda donijela drugačiju odluku i udomila starijeg psa iz azila. Ipak, naglašava da ne žali, jer joj je Oli pomogao da ponovo pronađe smisao i emotivni mir.

Kritike zbog ogromne sume

Iako ističe da su Oliver i Oli gotovo identični po izgledu, sličnosti u ponašanju i temperamentu doživljava kao neočekivanu i duboko emotivnu potvrdu njihove povezanosti.

Kritike zbog ogromne sume novca ne prihvata, podsjećajući da godinama pomaže azile i spasilačke organizacije, i da kloniranje jednog psa ne mijenja njenu posvećenost drugim životinjama.

Na kraju, njena poruka je jednostavna – tuga nema univerzalni oblik i svako ima pravo da je proživi na svoj način. Ponekad nas vodi ka neobičnim odlukama, ali to ne znači da su pogrešne, već da su ljudske,