Na današnji dan Afroamerikanka Roza Parks odbila je da se pomjeri sa svog autobuskog sjedišta i ustupi ga bijelom putniku, što je jedan od događaja koji je obilježio borbu za ljudska prava u SAD-u.

Američki Kongres ju je proglasio „majkom modernog Pokreta za ljudska prava“.

Iako se dugo govorilo da je Roza bila umorna, to nije bilo tako. Kada joj je vozač Džejms F. Blejk naložio da ustupi svoje mjesto i pomjeri se u zadnji dio autobusa, bila je sposobna da ustane, ali nije željela.

Sjedila je u dijelu namijenjenom crncima, jer su vladala takva rasistička pravila u to doba u SAD-u, ali pošto je dio za bijelce bio pun, Blejk je želio da se Roza pomjeri kako bi udovoljio putniku.

U autobusima je vladala segregacija

I tada je Roza Parks, u autobusu u Montgomeriju u Alabami, ušla u istoriju. Vjerovala je da se ne treba pomjerati zbog svoje rase, iako je to tada bio zakon.

Usred punog vozila, Parksova je uhapšena 1. decembra 1955. godine zbog odbijanja da ustupi mjesto. Platila je kaznu od 10 dolara i četiri dolara sudskih troškova.

„Ljudi uvijek kažu da nisam ustala jer sam bila umorna, ali to nije istina. Nisam bila fizički umorna, niti umornija nego bilo kojeg drugog dana nakon posla. Nisam bila stara, iako su me drugi tako posmatrali. Imala sam 42 godine. Ne, bila sam umorna od predaje“, napisala je u svojoj knjizi Roza Parks: Moja priča iz 1992. godine.

Malo ko je slutio da će borba oko mjesta pokrenuti napore da se u Americi konačno ukine segregacija. Afroamerikanci su tražili jednak tretman u društvu.

Nije to bio prvi autobuski protest

Ipak, potez Roze Parks nije bio prvi te vrste u SAD-u. Prije nje protestovali su Bajard Rastin (1942), Ajrin Morgan (1946), Sara Luiz Kiz (1952), kao i Aurelija Brauder, Klodet Kolvin, Suzi Mekdonald i Meri Luiz Smit, koje su pokrenule tužbu Brauder protiv Gejla – i dobile je. Svi su bili uhapšeni u Montgomeriju jer nisu željeli da ustupe svoja mjesta.

Razlog što je Parksova privukla više pažnje jeste to što je bila sekretar organizacije za prava crnaca NAACP (Nacionalno udruženje za unapređenje tamnoputih ljudi).

E. D. Nikson, njen prijatelj i nekadašnji predsjednik ogranka NAACP u Montgomeriju, upitao ju je da li bi dozvolila da njen slučaj bude iskorišten u borbi protiv segregacije. Pristala je, potpuno svjesna šta slijedi – maltretiranje, linčovanje, gubitak posla.

Za NAACP, Parksova je bila idealno lice protesta, a kada je morala da ide na sud, grupa je organizovala jednodnevni bojkot autobusa. Potom je druga crnačka organizacija, MIA (Montgomery Improvement Association), bojkotovala autobuski prevoz čak 381 dan, što je ozbiljno urušilo prihode prevoznika, jer su Afroamerikanci činili 75% putnika.

„Nisam željela da se prema meni loše ponašaju. Nisam željela da ostanem bez mjesta koje sam platila. Bilo je vrijeme… Stvorila se prilika da zauzmem stav i iskažem kako se osjećam zbog takvog tretmana. Nisam planirala hapšenje. Već sam imala dovoljno problema i bez pritvora. Ali kada je trebalo da se suočim s tom odlukom, nisam okijevala, jer smo dugo trpjeli. Što smo se više pokoravali tom tretmanu, on je bio sve represivniji“, izjavila je 1992.

Bojkotom autobusa do promjena

MIA je okupila zajednicu, ali im je nedostajao harizmatični portparol.

Tada 26-godišnji Martin Luter King mlađi, relativno nepoznat sveštenik, izabran je jer nije imao neprijatelja. Njegova energija i retorika postali su ključni za pokret.

Iako je Roza ostala bez posla, dobijala prijetnje smrću, a Kingov dom bio napadnut, pokret je opstao – i uspio.

Nakon gotovo godinu dana, 13. novembra 1956, Vrhovni sud SAD potvrdio je odluku da je segregacija u autobusima Alabame neustavna jer krši 14. amandman.

Budući sudija Vrhovnog suda, Turgud Maršal, bio je dio pravnog tima NAACP-a u tom slučaju.

Protesti su u fokus javnosti izbacili i Martina Lutera Kinga, koji je kasnije postao globalni simbol borbe za ljudska prava. Ubio ga je Džejms Erl Rej 4. aprila 1968. u Memfisu.

Dirljivi ispraćaj

Nakon bojkota, Roza Parks preselila se u Virdžiniju jer nije mogla pronaći posao u Montgomeriju. Njen muž je takođe ostavio posao nakon što mu je zabranjeno da spominje Roziu. Kasnije su se preselili u Mičigen, gdje je do penzije 1988. radila u kabinetu afroameričkog senatora Džona Konjersa.

Roza Parks živjela je u Detroitu sve do smrti. Preminula je u svom stanu 24. oktobra 2005. u 92. godini.

Njeno tijelo položeno je na odar u crkvi u Montgomeriju. Komemoracija je održana sljedećeg jutra, a uveče je kovčeg prebačen u Vašington autobusom nalik onom u kojem je Roza odbila da ustupi mjesto bijelcu. Procjenjuje se da je kovčeg u Kapitolu vidjelo oko 50.000 ljudi, a događaj je prenošen uživo 31. oktobra.

Pogreb je, umjesto tri sata, trajao sedam – zbog brojnih govornika i kašnjenja.

Tokom prolaska pogrebne povorke, okupljeni su aplaudirali i puštali bijele balone.

Roza Parks postala je 30. osoba kojoj je Kongres odao počast polaganjem sanduka u rotundi Kapitola – i prva žena koja je počastvovana na odru izgrađenom za Abrahama Linkolna.

„Naučila sam tokom godina da, kada neko nešto naumi, to pobjeđuje strah. Kada znaš šta mora da se učini, strah nestaje“, govorila je Roza Parks, prenosi 24sedam.