Nučnici su otkrili divlju stranu šišmišu nakon što su svjedočili velikom noćniku – najvećoj evropskoj vrsti šišmiša – kako lovi, ubija i proždije crvendaća u letu.

Jeziva snimka otkriva šišmiša kao zastrašujućeg grabežljivca, koji se penje na 1,2 km prije nego što se upusti u vrtoglavo brzo zaranjanje u potjeri za svojim plijenom.

Prilikom hvatanja, šišmiš je zadao smrtonosni ujed, a naknadni zvukovi žvakanja, snimljeni između eholokacijskih poziva, ukazivali su na to da je šišmiš kontinuirano konzumirao pticu tokom leta 23 minute bez gubitka visine.

"Fascinantno je da ih šišmiši ne samo da mogu uhvatiti, već ih i ubiti i pojesti dok lete", rekla je Laura Stidsholt, koautor istraživanja sa Univerzitetu Aarhus.

"Ptica poput te teži otprilike upola manje od samog šišmiša – to bi bilo kao da ja uhvatim i pojedem životinju od 35 kilograma dok trčim", navodi ona.

Karlos Ibanjez iz Biološke stanice Donjana u Sevilji prvi je iznio tezu da su ptice važan izvor hrane tokom predhibernacije – jeseni – i gestacije – proljeća – nakon što je prije 25 godina uočio perje u izmetu šišmiša.

Međutim, drugi su naučnici bili skeptični, a u međuvremenu su Ibanjez i kolege postavili nadzorne kamere, vojni radarski aparat i ultrazvučne snimače pričvršćene na balone na vrući vazduh u potrazi za neoborivim dokazima o postojanju oružja.

U najnovijoj studiji, veliki noćni šišmiši uzeti su iz kućica za gniježđenje u južnoj Španiji i opremljeni malim "ruksasima" koji sadrže instrumente za snimanje ubrzanja, visine i zvuka, uključujući eholokacijske pozive. Podaci su otkrili dva slučaja napada šišmiša na ptice selice, od kojih je jedan bio uspješan.

Opaženo je da se ovaj šišmiš popeo na visinu od 1,2 km prije nego što je susreo svoj plijen.

"Šišmiš leti u prikrivenom načinu rada", rekao je Stidsholt.

"Noć je, ptica ga ne može vidjeti kako dolazi, ne može čuti zvukove eholokacije. Šišmiš ima prednost", dodao je.

Pri bliskom približavanju – možda upozoren mahanjem šišmiševih krila ili njegovom sjenom – ptica je iznenada ušla u silaznu spiralu. Šišmiš je primijećen kako ga prati u potjeri mačke i miša, prelazeći više od 1 km, tokom koje je mikrofon snimio 21 poziv u pomoć crvendaća. Dok se par približavao nivou tla, čuo se posljednji krik crvendaća, nakon čega je uslijedilo 23 minute žvakanja šišmiša dok je nastavio letjeti na maloj visini.

"Iz ljudske perspektive, nisam se osjećao dobro zbog toga", rekao je Stidsholt.

"Ali, s druge strane, šišmiš je vrlo rijetka vrsta i ne snalazi se baš dobro u južnoj Evropi zbog suša i šumskih požara, pa želimo da ova vrsta ima dobar obrok".

Prije toga, Ibanjez je sakupljao i pohranjivao u zamrzivač odsječena krila pjevice pronađena ispod lovišta šišmiša. Rendgensko snimanje i analiza DNK 11 krila sugerišu da šišmiši odgrizu i odbacuju krila – vjerojatno kako bi smanjili težinu i otpor. Istraživači vjeruju da šišmiši zatim rastežu membranu između stražnjih nogu prema naprijed poput vrećice, što im omogućuje da pojedu ostatak ptice usred leta.

Elena Tena iz Biološke stanice Donjana i glavna autorica studije rekla je:

"Iako izaziva empatiju prema plijenu, to je dio prirode".

Nalazi su objavljeni u časopisu Science, prenosi Gardijan.