Zaljubljujemo se tek kada smo spremni za romantičnu vezu. Naš izbor u koga ćemo se zaljubiti nije proizvoljan. Visoko obrazovani ljudi će se rijetko zaljubiti u ljude koji to nisu. Veoma bogati ljudi će se rijetko zaljubiti u siromašne.
Ljubav takođe nije trenutna. Raste postepeno, zbog čega se lako možemo odustati od ljubavne veze u njenim ranim fazama, dok je izlazak iz dugoročne veze mnogo manje pod našom kontrolom.
Međutim, da li se sjeme ljubavi može posaditi sintetički? Drugim riječima, možemo li nekoga natjerati da se zaljubi u “laboratoriji”?
Posvećenost
Godine 1997. Arthur Aron i njegove kolege su tvrdili da su uradili upravo to. U radu objavljenom u časopisu Journal of Personality and Social Psychology, opisali su “laboratorijski” eksperiment koji je podstakao strance da se zaljube u 45-minutnoj sesiji.
Svaki par ispitanika je ušao u laboratoriju s različitih vrata i sjedio je jedan prema drugome. Zatim su morali da odgovore na 36 intimnijih pitanja.
Druga faza eksperimenta uključivala je dva subjekta koji su tiho gledali jedan drugome u oči četiri minuta. Aron i njegov tim uporedili su ovu tretmansku grupu s kontrolnom grupom u kojoj su se parovi takođe sastajali tokom 45-minutnih sesija, ali im je bilo dozvoljeno da slobodno komuniciraju.
Parovi u grupi za tretman su prijavili snažnije osjećaje bliskosti i intimnosti, jedan par se čak i vjenčao šest mjeseci nakon eksperimenta.
Šta je učinilo Aronovu proceduru tako efikasnom u stvaranju bliskosti, intimnosti i na kraju ljubavi? Vjerujem da se mehanizam koji izaziva ova osjećanja može sažeti u dvije riječi: posvećenost i samopoštovanje, prenosi Klix.
BONUS VIDEO:
;t=954s
