Preljuba je nešto što najdublje uzdrma brak. Ljudi je obično povezuju sa skrivenim porukama, tajnim susretima i ljubavnicama koje se kriju u sjenci. Ipak, kada istina izađe na vidjelo, svaka prevara donese bol, šok i osjećaj izdaje. Neke priče o nevjerstvu iznenade više od drugih – a upravo jedna takva je i ova, jer u njoj muž nije varao sa drugom ženom, već sa čovjekom koji je godinama bio gotovo član porodice.

"Nikada nisam mislila da će moj život da se pretvori u scenarijo kakav gledamo u filmovima. Moj muž Radan i ja smo živjeli mirnim, skoro idiličnim životom. Bili smo zajedno više od dvadeset godina, podigli djecu, gradili dom, dijelili dobro i zlo. Uvijek sam vjerovala da poznajem čovjeka sa kojim liježem i ustajem.

U našu kuću često je dolazio jedan njegov prijatelj. On je bio dio našeg kruga, pomagao nam oko svega, čak i kada nam nije trebalo. Dolazio je i bez najave, kao da je dio porodice. U početku mi je to bilo simpatično, kasnije pomalo naporno, ali nikada nisam ni posumnjala šta se zapravo krije iza tih učestalih posjeta.

Šok otkriće u sopstvenom domu

Prvi znak da nešto nije u redu došao je kada sam slučajno pronašla poruke na Radanovom telefonu. Nisam od onih žena koje kopaju po muževljevim stvarima, ali tog dana mi je telefon zazvonio dok je bio u kupatilu. Na ekranu sam vidjela poruku od Saše, iako je bila zaključana, naslov je odavao nešto previše intimno. Kada sam otvorila razgovor, osjetila sam kako mi se cijeli svijet ruši – bile su to poruke prepune strasti, dogovori o susretima i opisi onoga što su radili.

Šokirala sam se, ruke su mi se tresle, nisam mogla da povjerujem. Mislila sam da je neka šala, da mi oči varaju. Ali nije bilo sumnje – moj muž me je varao. I to ne sa drugom ženom, već sa čovjekom koji nam je gotovo živio u kući.

Nekoliko dana sam ćutala, skupljala snagu da ga pogledam u oči i pitam. Kada sam konačno smogla hrabrosti, sjela sam naspram njega i izgovorila rečenicu koja mi je gutala dušu:
‘Radane, znam da me varaš… ali ne sa ženom, već sa Sašom.’

Očekivala sam poricanje, možda suze, kajanje, svađu, bilo šta ljudsko. Ali njegova reakcija me je potpuno izbezumila. Samo me je pogledao hladno i rekao:
‘Dobro, i šta sad? Tako je kako je. Ako ti smeta – idi.’

Kao da je sve bilo normalno, kao da je upravo priznao da je kupio pogrešan hljeb, a ne da je godinama dvostruko živio. Tog trenutka sam shvatila da sam živjela u iluziji, u braku koji je odavno prestao da postoji.

Nisam htjela više ni da čujem objašnjenja. Spakovala sam stvari, uzela djecu i otišla. Nisam se ni osvrnula, jer sam znala da nema povratka.

I danas, kad se sjetim tog trenutka, osjećam jezu. Ne od same prevare, već od njegove hladnoće, ravnodušnosti i potpune odsutnosti griže savjesti. To me je više uništilo od svih njegovih laži."

(Stil)