Otiskivanje emocija, vođeno strahom ili željom za sigurnošću, često nas navodi da pristajemo na manje nego što zaista zaslužujemo. Dugotrajno unutrašnje gušenje rijetko je odmah vidljivo, ali se nerijetko manifestuje kroz razne tjelesne bolesti i poremećaje. Svjedočenje žene u ranim pedesetim godinama potvrđuje ovu povezanost.

Početak sumnji i vjenčanje bez uzbuđenja

Dan mog vjenčanja trebao je da bude najsretniji dan u mom životu. Imala sam 32 godine i udavala se za čovjeka koji je na prvi pogled djelovao idealno. Bio je zgodan, duhovit i neizmjerno ljubazan – iskreno sam ga voljela. Ipak, dok sam koračala ka oltaru, osjetila sam mučninu. Znala sam da nismo intimno usklađeni i to me potajno izjedalo. Nedjelju dana ranije na radiju sam čula stariju gospođu kako savjetuje: „Ako te ne obara s nogu, nemoj se vjenčati.“ Kroz glavu mi je prošlo pitanje: šta ja to zapravo radim?

Vjerovala sam da mogu zanemariti manjak hemije jer je sve ostalo bilo u redu. Upoznala sam ga još za studentskih dana, kada je bio u vezi s mojom cimerkom. Kasnije, kada su naše tadašnje veze propale, ponovo smo se spojili. Bio je sve ono što moji bivši nisu – fizički privlačan, ali i nježan i pažljiv. Mislila sam da nas povezuje nešto snažno, ali kad smo prvi put proveli noć zajedno, znala sam: u krevetu nismo kompatibilni.

Rani znakovi upozorenja

Nije bilo iskrica ni one dublje povezanosti. Po prirodi sam znatiželjna i razigrana, otvorena za različite načine izražavanja bliskosti, ali komunikacija mi je bila najvažnija. A kod njega je nije bilo. Sve je djelovalo tehnički i površno. I premda sam osjećala prazninu, tada nisam znala kako da je imenujem, kamoli izrazim.

Naša veza je u početku bila na daljinu i sve je djelovalo opušteno. Kasnije, kada smo živjeli zajedno, primijetila sam znakove: nakon intimnosti okretao bi se i palio cigaretu. Osjećala sam se kao alat, a ne partnerica. Kada sam mu rekla da mi treba više pažnje, priznao je da ne zna kako to da pruži. Podučavala sam ga, ali ništa se bitno nije mijenjalo.

Uloga supruge i majke, ali ne i žene

Kad smo se vjenčali 2006. godine, bila sam trudna. On je bio presretan zbog djeteta, dok ja nisam bila sigurna da li želim biti majka. Željela sam stabilnost koju brak nudi – dom, partnerstvo, mir – i intimnost sam stavila u drugi plan. Govorila sam sebi da ne mogu imati baš sve. Problem je bio što je moj kompromis postajao sve teži teret.

Ponekad bismo se trudili oboje, ali nikada opušteno i razigrano. Sve je bilo ozbiljno, kontrolisano. Osjećala sam se kao da sam tu samo da bi on oslobodio stres. Svaki moj pokušaj inicijative dočekan je šutnjom ili nesnalaženjem. Polako sam se gasila.

Praznina koja izjeda

Nisam se osjećala poželjno. Nikada me nije spontano privukao, zagrlio ili poljubio. Sve sam to ja činila njemu. Kada bih mu rekla da me nije poljubio već dvije sedmice, odgovorio bi: „Zar nisam?“ Bilo je jasno da njegovi fizički impulsi nisu ni približno izraženi kao moji. Njegov libido bio je vrlo nizak i jednostavno nismo odgovarali.

Otvarala sam mu se o tome jednom u tri do četiri mjeseca. Trudio bi se nakratko, ali sve bi se brzo vratilo na staro. Svaki put kad bih osjetila strast, bila je to iluzija koju sam sama stvarala u glavi. Pravi kontakt nikada nije postojao.

Dijagnoza kao buđenje

A onda, 2017. godine dijagnosticiran joj je karcinom u trećem stadiju. Statistika nije bila ohrabrujuća. Mislila sam da ću umrijeti. Ali kako sam preživjela, probudila sam se. Pogledala sam u budućnost i pitala se: ako mi ostaje još deset godina života, želim li ih proživjeti bez strasti? Odgovor je bio jasan.

Tokom pandemije konačno sam skupila hrabrost i rekla mu da odlazim. Pokušao je ponuditi otvorenu vezu, ali to nije bilo za mene.

To bi bilo varanje same sebe. I njemu je ubrzo postalo jasno da to ne bi funkcioniralo. Tema bi uvijek isplivala i pojela nas iznutra.

Društveni pritisci i nerazumijevanje okoline

Prijatelji su mi savjetovali da pokušam ponovo zapaliti vatru.

Vatre nikada nije ni bilo. Voljela sam ga kao prijatelja, supruga, oca naše kćeri, ali nikada nisam istinski željela. Neki su me osuđivali, neki nisu mogli vjerovati da ostavljam tako dobrog čovjeka. Ali u meni je tinjala duboka praznina i postalo je opasno ignorisati je. Kada sam birala između pogrešnog i ničega, odabrala sam ništa.

Razvod je došao brzo i mirno.

Osjećala sam krivicu, ali da sam ostala, frustracija bi me pretvorila u sjenu. Nisam željela da moje dijete odrasta gledajući brak bez ljubavi i dodira. I dalje smo porodica. Naša kćerka ima partnere, a nas dvoje idemo zajedno na ručkove i koncerte. Samo više nismo muž i žena. I to je u redu.

Novi život, nova ja

Nedugo nakon razvoda upoznala sam muškarca koji me osvojio.

Bio je mojih godina, samouvjeren, nježan, znao je slušati i odgovoriti na moje potrebe. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da živim punim plućima. I to je bio početak mog stvarnog oporavka.

No bajka nije potrajala.

Tek kasnije sam shvatila da čovjek u kojeg sam se zaljubila nikada nije bio spreman za ozbiljnu vezu. Povukla sam se, dugo nisam izlazila niti bila bliska s bilo kim. Trebalo mi je vremena da raščistim šta tačno želim.

Danas sam aktivna na aplikacijama za upoznavanje i jasno sam definirala svoja očekivanja: iskrena, vruća bliskost bez pritiska na stalnu vezu.

Mlađi muškarci su direktni, energični i otvoreni. Trenutno uživam u slobodi bez pritiska da se skrasim. Presudna je iskrena povezanost, a ne godine.

(Ona.rs)