Zvuči gotovo nevjerovatno, ali porodica Likov iz Sovjetskog Saveza provela je više od 40 godina u potpunoj izolaciji, duboko u sibirskoj tajgi, bez kontakta sa ostatkom svijeta. Njihova priča je jedna od najfascinantnijih svedočanstava o ljudskoj izdržljivosti, vjeri i odlučnosti da se živi po sopstvenim pravilima – bez struje, bez tehnologije i bez savremenih tekovina.

Sve je počelo 1936. godine, kada je Karp Likov, član stroge pravoslavne sekte staroveraca, odlučio da sa suprugom Akulinom i dvoje male djece pobjegne od sovjetske represije. Nakon što su komunisti ubili njegovog brata, Likov je zaključio da je jedini način da zaštiti porodicu – potpuni bijeg iz društva.

Preselili su se duboko u sibirsku divljinu, u oblast planine Abakan, stotine kilometara udaljenu od najbližeg naselja. Tu su podigli primitivnu kolibu od drveta i blata, gdje su decenijama živeli bez ikakvih dodira sa spoljnim svijetom.

U početku su sa sobom ponijeli nekoliko osnovnih alata, sjemenki i stari primjerak Biblije. Vremenom, sve su morali da izrađuju ručno. Hranu su uzgajali – krompir, raž, grašak – a odeću su pravili od lanenih vlakana i životinjskih koža. Zimi su trpili temperature i do -40°C, bez grijanja osim vatre i odjeće koju su sami izrađivali.

Tokom godina, Akulina je rodila još dvoje djece – ukupno četvoro: Savin, Natalija, Dimitri i Agafija. Djeca nikada nisu vidjela drugog čovjeka osim svojih roditelja, nisu znali šta su telefoni, automobili, pa čak ni hljeb.

Tek 1978. godine, grupa sovjetskih geologa koja je iz helikoptera istraživala region, slučajno je naišla na njihovu kolibu. Bili su šokirani kada su u dubokoj šumi otkrili porodicu za koju niko nije znao da postoji. Likovi su bili iznenađeni, ali gostoljubivi.

Geolozi su im donijeli poklone – ogledala, šećer, plastiku, pa čak i hljeb – ali porodica je mnoge stvari odbijala, smatrajući ih grešnim ili nepotrebnim. Fascinantno je da su djeca, iako potpuno nepismena, govorila čistim ruskim jezikom iz 19. vijeka.

Nakon nekoliko godina od otkrića, troje djece i Karp su preminuli, između 1981. i 1988. godine, većinom od bolesti ili iscrpljenosti. Samo je najmlađa ćerka Agafija Likova preživela i nastavila da živi sama u kolibi svojih roditelja.

Agafija, koja je u međuvremenu postala simbol otpora modernizaciji, i dalje živi u sibirskoj divljini, povremeno primajući pomoć lokalnih vlasti i novinara. Iako joj je više puta nuđen smještaj i život u zajednici, ona odbija da napusti tajgu.

Legenda o istrajnosti

Porodica Likov ostaje jedan od najradikalnijih primjera potpunog povlačenja iz civilizacije. Njihova priča postala je predmet dokumentaraca, knjiga i antropoloških istraživanja. Njihov život je podsjetnik na to koliko daleko su ljudi spremni da idu kako bi sačuvali vjeru, principe i porodicu.