Kupari nisu samo napušten hotel – oni su razglednica iz jednog vremena koje je zauvijek stalo.

Bilo je to mjesto na kojem su ljetovali najviši zvaničnici Jugoslavije: generali, diplomate, pa čak i Josip Broz Tito. Kupari su simbolizovali luksuz koji nije imao miris bahatosti, već državne discipline, reda i rituala. Ko god je kročio među palme tog kompleksa znao je – stigao je tamo gdje se „živi ozbiljno“.

Danas? Ostaci zidova gledaju u more kao da se još nadaju da će neko doći. Ali dolaze samo kamere, radoznalci, fotografi i pokoji nostalgičar.

Kada luksuz nestane bez pozdrava

Kompleks Kupari, smješten svega nekoliko kilometara južno od Dubrovnika, bio je najpoznatije vojno ljetovalište bivše Jugoslavije. Oficiri JNA, njihove porodice, strani diplomati – svi su tu nalazili odmor i privilegiju. Kompleks je imao sve: hotele visoke kategorije, privatne plaže, restorane, pa i čuvenu Titovu vilu, pod stalnim nadzorom.

Ali 1991. godine – sve je stalo. Rat je pretvorio tišinu mora u tišinu ruševina.

Hoteli su granatirani, opljačkani, spaljeni. Iako je rat davno završio, Kupari nikada nisu obnovljeni. Ostali su zamrznuti u vremenu, kao da ih se svi kolektivno odriču.

Ruševine s pogledom na najskuplje more Evrope

Najveća ironija današnjih Kupara jeste – kontrast. Samo nekoliko kilometara dalje, Dubrovnik blista luksuzom, hoteli niču kao pečurke, a cijene noćenja mjere se u stotinama evra.

A Kupari? Stoje kao rana koja nikada nije zarasla.

Turisti ne dolaze – jer nema sadržaja. Investitori oklevaju – pravna dokumentacija je nejasna. Hrvatska vlada povremeno objavi plan obnove, ali se na realizaciju još čeka.

Urbex raj i nostalgični hodočasnici

Danas kroz Kuparsko naselje šetaju samo oni koji traže „napuštenu estetiku“: urbex entuzijasti, fotografi, blogeri. Instagram, TikTok i YouTube sve češće sadrže video-materijale sa oznakama #Kupari, #TitosVilla, #GhostHotels.

Ali niko ne prespava. Niko ne ostane. Jer sve je propalo – ali ne i zaboravljeno.

Kupari su više od betonskih kostura. Oni su metafora.

Metafora za državu koja je postojala, a više ne postoji. Za ideale koje je zamijenio profit. Za more koje je nekada bilo „naše“, a danas je nečiji poslovni plan.

Zato nas ovo mjesto i boli – jer u njemu ne vidimo samo napušten hotel, već napuštene verzije nas samih.

Da li Kupari imaju budućnost?

Pitanje koje se postavlja već trideset godina. O Kuparima su pisali i svjetski mediji. Najavljeni su tenderi, projekti vila sa pet zvjezdica, luksuzna pristaništa. Ali, ništa se nije desilo.

I danas, 2025. godine, Kupari su i dalje grad duhova. Mjesto koje čeka nekoga dovoljno hrabrog da ne poruši sve, već da sačuva ono što je nekada imalo smisla.