Samo je jednom, 1965. godine, rekla nešto o svom iskustvu u logoru smrti.

Trampa hljeba

Stanje u Aušvicu bilo je svuda loše, ali je u porodilištu bilo ravno paklu. Odjeljenje nije bilo opremljeno čak ni najosnovnijim sredstvima za medicinsku njegu i Stanislava je morala da iskoristi su svoju domišljatost kako bi pomogla ženama da se što bezbjednije porode.

Uredila je da se kreveti trudnica u barakama pomjere najbliže pećima i savjetovala je ovim ženama da, koliko god to teško bilo, trampe svoje porcije hljeba za dodatne čaršave kako bi, jednom kada se bebe rode, imale u šta da ih umotaju.

Ako majke nisu imale peškire ili čaršave, njihove bebe su umjesto pelena koristile prljave komadiće papira.

- Oko 35 godina sam radila kao babica, a dvije u Aušvicu, gdje sam bila i babica i zatvorenica. Bilo je mnogo trudnih žena. Bila sam babica za tri velike barake - rekla je Leščinska.

Prema njenoj tadašnjoj priči, barake su bile izuzetno dugačke, sa krevetima na sprat sa tankim i prljavim dušecima. Bilo je pretrpano i zbog gužve su se žene sudarale nogama kad bi legle u krevete.

- U centru baraka su postojale peći. To je bilo jedino mjesto gdje su žene mogle da se porađaju, zbog toplote, naravno. Vatra se palila samo nekoliko puta godišnje. Zime su bile izuzetno hladne. Ledenice su visile sa tavanice barake - rekla je Stanisalava.

Ona je bila jedina koja je smjela da donosi vodu za porodilje i novorođenčad. Kaže da joj je trebalo oko 20 minuta da donese samo jednu kofu vode. Što zbog njenje iscrpljenosti, što zbog hladnoće.

https://aloonline.ba/magazin/istorija/tog-trenutka-postali-smo-samo-brojevi-prica-o-covjeku-koji-je-dobrovoljno-otisao-u-ausvic-ovo-su-bile-njegove-posljednje-rijeci/

Barake pune pacova i prljavštine umjesto bolnice

- Bilo je teško biti babica u takvim uslovima. Nisam imala ništa. Ni lijekove, ni sredstva za dezinfekciju, a kamoli zavoja. Imala sam samo običan aspirin, a i njega je bilo jako malo – ispričala je Lisčinska.

Na početku je Stanislava radila sve sama, a kada je bio potreban neko stručniji, ona je opet bila prepuštena sama sebi.

- Kasnije mi je pomagala Janina Vegerska, koja je bila doktorica, a bila je zatvorenica u susjednoj baraci. Bila sam suočena i sa tifusom, ali je na svu sreću druga doktorica Irena Balovna preuzimala onda moju dužnost i liječila je i mene i pacijentice – pojasnila je Lisčinska.

Hrabara babica je donijela na svijet preko 3.000 beba u sredini punoj prljavštine, pacova, buba i bez vode.

- Jednom su me pitali o broju preminulih žena na porođaju, kad sam rekla da nisam imala takav slučaj, ostali su zapanjeni, jer su zbog uslova očekivali pozamašan broj – ispričala je hrabra babica.

Bebe davili

Do maja 1943. godine, sve bebe koje su rođene u Aušvicu su ubijane na najbrutalniji način, udavljene su u buretu.

- Ta ubistva su počinila sestra Fani i sestra Klara. Klara je prije mene radila kao babica, a u logor je došla zbog ubistva djeteta, a Fani je bila crvenokosa prostitutka. Odmah nakon porođaja, odnosile su bebe u jednu prostoriju gdje ste mogli da čujete bućkanje vode, čak su nekada i same porodilje vidjele stravičan prizor davljenja njihovih beba u kofama i buradima. Tijela djece su bacala napolje, gde su ih jeli pacovi. Bilo je stravično - ispričala je Lisčinska.

Zatim se situacija malo promjenila, i djeca sa plavim očima i plavom kosom, su uzimana od majki i slali su ih u Njemčaku kako bi ih preobratili i isprali im mozak.

- Svaki dan ste mogli da čujete vrisak neke od majki, kojoj su oduzeli djete -rekla je Lisčinska.

Međutim, jevrejska djeca nikad nisu oduzimana, ona su i dalje ubijana na isti brutalni način. Sestrama Klari i Fani ništa nije moglo da promakne - kaže hrabra babica.

- Najtragičnija mi je priča jedne žene iz Vilnusa. Odmah nakon porođaja pozavana je kako bi je odveli u gasnu komoru. Ona je uzela i sakrila svoju bebu ispod svoje odjeće, a zamotala je u neki prljavi papir. Pomjerala je usne na putu ka smrti, kao da bebi pjeva uspavanku. Samo krupne suze su joj curile niz obraze. nije htela da ga ostavi na milost i nemilost, već je odlučila da zajedno odu na neko bolje mjesto - ispričala je Lisčinska.

Sva djeca su rođena živa, a samo 30 njih je uspjelo da preživi.

- Nekoliko stotina je poslato u Njemačku, a ostale bebe su udavljene u buradima sa vodom ili su umrle zbog hladnoće i gladi – kazala je Stanislava.

Drugi logoraši iz Aušvica su kasnije svjedočili da je Stanislava noći provodila budna savjetujući trudnice kako da što lakše prođu kroz porođaj i cijeli Aušvic ju je zvao Majka.

Stanislava Leščinska je oslobođena iz Aušvica nakon rata. O onome što je činila tokom godina rata, nije željela da javno govori jer je, kako je jednom prilikom rekla, sve to bilo suviše bolno i strašno. Bila je samo jednom na susretu logoraša u Varšavi, srela se sa nekim preživjelim majkama i djecom koje je spasila u Aušvicu.

Nevjerovatna životna priča Stanislave Leščinske otkrivena je nakon objavljivanja Stanislavine kratke priče "Izvještaj babice iz Aušvica" neposredno prije njene smrti 1974. godine, prenosi Kurir.