Stablo koje su poznavale i cijenile stare i nove civilizacije, kako Evrope tako i Azije i Sjeverne Amerike, svakako je hrast ili dub, a odatle potiče i uopšteni naziv za stabla, odnosno za dubravu ili šumu.
Hrast u mnogim predanjima zauzima posebno mjesto i pojavljuje se kao sveto stablo. Pod hrastom su stari održavali svoje sabore i suđenja. Mnogi narodi su primijetili da ovo drvo privlači munje i da u njega često udaraju gromovi. Stoga je i bio posvećen vrhovnim gromovnicima, bogovima Sunca i gospodarima vatre kao što su Zevs, Jupiter, Donar-Thor, Perun ili vedski Dijaus i Parjanyaha.
Zbog strahopoštovanja koje izaziva pogled na odraslo stablo hrasta učinilo je da on oduvijek i svugda bude sinonim snage i uzvišenosti, kako fizičke tako i moralne. Kao prvo među stablima, postalo je simbol i mnogih zemaljskih suverena pa je hrast drvo koje se najčešće susreće u heraldici.
Grci su vjerovali da u hrastovima borave nimfe drijade, zbog čega ih je bilo zabranjeno sjeći sve dok se ne utvrdi da su ih napustile. Zevsov hrast, se nalazio u najstarijem svetom gaju u Dodoni, gdje su sveštenice osluškivale šuštanje njegovog lišća i prenosile božanske poruke.
U legendama starog Rima takođe se pojavljuju mnogi značajni hrastovi. Pored svih Jupiterovih svetilišta bili su hrastici, dok se vječna vatra Vestinih hramova hranila isključivo hrastovinom. Prije dobro poznatih lovorika, hrastovim grančicama su krunisani pobjednici pitijskih igara, kao i rimski junaci i carevi.
Stari zavjet nam govori o hrastu pod kojim je Avram podigao žrtvenik Jahvi, a i sam mu se Jahve ukazao pod hrastom. I ovde je, kao i kod drugih naroda, stablo hrasta predočavalo osu svijeta. Svojim korijenjem, deblom i krošnjom ono povezuje sve elemente sveta: zemlju, vodu, vazduh i Sunčevu toplotu. Zbog svoje snage i vertikalnosti stablo je, a posebno hrast, u mnogim tradicijama simbol okosnice kosmosa, veze nebeskog i zemaljskog svijeta, odnosno simbol vječnosti i jedinstva.
Hrast bio izvor duhovnog nadahnuća za mnoge drevne narode. Tako su za Kelte, Germane i Slovene hrastovi i hrastici bili kultna mjesta, svijeta stabla i nemetoni (sveti gajevi). Keltska legenda kaže da je sv. Brigita boravila u samostanu Cill-Daire ("Crkva kod hrasta"), gdje se vatra palila hrastovim žirovima, dok je vila Morgana zatvorila čarobnjaka Merlina u hrastovo deblo kada ga je zavela i domogla se njegovih moći.
S druge strane okeana, jedna indijanska legenda kaže kako je prvorođeni neba i zemlje Wyot dao ljudima hrast i plod žira kao blagoslov.
Hrast kao građevnski materijal
Uz simbolički aspekt koji prati stablo hrasta, postoji i onaj svakodnevniji kojim je hrast zadužio čovječanstvo.
Veoma rano je uočen kvalitet hrastovog drveta kao građevinskog materijala. Šumari za hrast kažu da je "zreo" kada ima sto godina; nakon 150 do 200 godina on postaje "zaliha kapitala s povećanim rizikom propadanja". Ako se tada ne posiječe, može da doživi starost od hiljadu, pa i više godina.
U stara vremena nijedna veća i bolja građevina nije se gradila bez hrastovine. Neke od najpoznatijih građevina srednjovjekovne Evrope i danas u svojim krovovima imaju sačuvane hrastove stubove (Vestminsterska opatija ili katedrala u Peterbugu).
Venecija je svoju istoriju gradila na hrastovim stubovima dok ih nije zamijenila kamenim, a slavu i bogatstvo su joj donijeli brodoviod hrasta. U svom pohodu na Evropu Sulejman Veličanstveni je most od Osijeka do Bilja, preko Drave i močvara Baranje, postavio na trupce od slavonske hrastovine. Izgradio ga je Hamza-beg za samo sedamnaest dana s 25 000 ljudi. Bio je to drveni put od hrastovog drveta dužine oko 8 km, dovoljno širok za mimoilaženje dvoja kola.
Zbog svoje tvrdoće i otpornosti na vlagu, hrastovoj građi nema premca u brodogradnji i ona će ostati prvorazredni građevinski materijal sve do novijeg doba i pojave metalnih brodova. Na takvim drvenim brodovima vozili su se antički junaci, ali i Kolumbo, Magelan, Kuk, kao i mnogi drugi, jedreći svetom na tim "plovećim šumama".
Upravo je velika upotreba drvene građe uticala na proređivanje prašuma i šuma nekada zelene Evrope. O tome govori i podatak da je u XVI vijeku za gradnju većeg ratnog broda bilo potrebno 2 000 odraslih stabala hrasta, dok je u XIX vijeku, kada je britanska trgovačka flota imala 10 000 brodova, za manji trgovački brod bilo potrebno 4 000 zdravih hrastova.
Hrast hranitelj
U davna vremena, kada kukuruz i krumpir još nisu bili poznati u Europi, žironosne hrastove šume bile su važan izvor hrane kako za čovjeka, tako i za životinje. O njegovoj važnosti govore mnogobrojni, različiti propisi, pravila i običajna prava kojima se odobravalo ili branilo puštanje svinja po šumama. Koliko je ovo nekada bio kvalitetan i važan način ishrane stoke vidi se iz šaljive, ali istinite nemačke izreke: "Iz hrastove šume rastu najbolje šunke."
Plinije još u antičkim vremenima piše: "Kada vlada oskudica žita, suše se i melju žirevi u brašno kojim se pravi hljeb."
Osim za hljeb, žir kuvan u vodi ili u mlijeku i služio je kao lijek, a samljeven se neko vrijeme koristio umjesto kafe.
