Karlos Munjes, autor teksta za britanski portal Metro, otkriva kako je izgledalo njegovo odrastanje kada je shvatio da je, kako kaže, "u pogrešnom tijelu". Odlučio je da otkrije svojoj djevojci da je transrodna osoba i tada je dobio pitanje koje je najmanje očekivao. Pročitajte njegovu ispovijest:

"Pustio sam bicikl svoje kćerke i podigao ruke uvis. Poslije mnogo krugova oko parka tog jutra, sada je uspijevala da vozi sama, bez moje pomoći. I ja sam slavio kao da je upravo pobijedila na Tur de Fransu. Trenuci poput ovih su ono što roditeljstvo čini posebnim, ali u takvim trenucima često moram da se uštinem i zadržim suze, jer dugo nisam vjerovao da ću moći da živim kao ono što zaista jesam, a kamoli da ću jednog dana biti roditelj.

Autovanje kao trans osoba bio je dug i postepen proces. Još od najranijeg djetinjstva osjećao sam se kao muškarac, ali nisam znao za pojam 'transrodna osoba' dok nisam porastao i, zahvaljujući internetu, stekao jasniju sliku o tome. Iako sam odrastao uz puno ljubavi, i dalje sam se stidio toga što jesam. Filmovi su trans osobe prikazivali kao predmet podsmijeha, a ideja da mogu da promijenim svoj rod, djelovala je kao nemoguća misija.

A onda se jednog dana, kada sam imao 13 godina, dogodilo nešto što me je promijenilo. Bio sam u centru grada i gledao svirače kako sviraju frule. Kada su primijetili da ih posmatram, jedan od njih me je pitao kako se zovem, a ja sam bez razmišljanja odgovorio: 'Karlos'. Pozdravili su me i nastavili da sviraju. Taj trenutak prihvatanja mog imena učinio je da se osjećam viđenim.

Tokom narednih godina sam polako rušio rodne granice. Skratio sam kosu i odbijao da nosim haljine. Na kraju, negdje u srednjim tinejdžerskim godinama, moja mama je shvatila da mi žensko izražavanje donosi nelagodu, pa je pokrenula razgovor. Objasnio sam joj da se osjećam kao da sam u pogrešnom tijelu. Oboje smo zaplakali, ali meni je ogroman teret pao s leđa.

Mamino prvo reagovanje bilo je da me zagrli i utješi. Rekla mi je da me voli i da ćemo zajedno pronaći svu potrebnu pomoć da prođem kroz tranziciju. Nakon toga, došao je trenutak kada sam morao da kažem svojoj djevojci Eli i to je bio jedan od najtežih trenutaka u mom životu. Eli i ja smo se upoznali na malom okupljanju kod prijatelja kada sam imao 16 godina. Te noći smo šetali ulicama Mančestera do ranih jutarnjih sati i tada je počela da se rađa ona prava ljubav.

Počeo sam da se izražavam kao muškarac čim sam mogao sam da biram odjeću, i već sa 16 sam uspijevao da 'prolazim' kao ono što jesam. Eli nije znala da sam trans. Zato sam se pripremio za najgore - da će reći da je to 'previše' i da će morati da ode. Umjesto toga, jedno od prvih pitanja koje mi je postavila bilo je da li ćemo ipak moći da imamo djecu.

Bio sam šokiran koliko je bila smirena. Mjeseci koje je provela ne znajući da sam trans, nisu je natjerali da se osjeti izneverenom, kao što filmovi često prikazuju. Razumjela je da sam jednostavno čovjek koji je morao da prođe kroz to kada bude spreman i kada zajedno budemo spremni za sljedeći korak u našoj priči. Imala je toliko saosjećanja i razumijevanja, da me je to preplavilo.

Vjenčali smo se u avgustu 2017. i odmah znali da želimo porodicu, ali čitav proces je bio zastrašujuć i često usamljen. Mnogi nas nisu razumjeli. Naše putovanje kroz plodnost imalo je svoje uspone i padove: brojni testovi, snimanja i pregledi na kojima vam niko ne može dati nikakvu garanciju. Prošli smo kroz četiri intrauterine inseminacije - gdje se sperma ubrizgava direktno u matericu - kao i vantelesnu oplodnju i zamrzavanje embriona.

Trenutak kada smo dobili prvi pozitivan rezultat u avgustu 2018. bio je pun emocija. Uvijek sam govorio da je dan kada sam potpuno postao Karlos bio vrhunac mog života, ali te dve crte na testu sve su promijenile. Svaki trenutak patnje, straha i tuge vodio je ka tome i bio sam neizmjerno ponosan. Nisam spavao skoro dva dana nakon što se moja kćerka rodila jer nisam mogao da sklonim pogled s nje. 'Zaista smo uspjeli', ponavljao sam u sebi iznova.

Kada se tri godine kasnije rodio i naš sin, naša porodica je bila potpuna. Svaki trenutak proveden s njima mi je dragocjen. Danas imam 33 godine. Moj sin i kćerka, sada stari dvije i pet godina, nose mnogo mene u sebi. Imamo iste izraze lica, iste pokrete i istu ljubav prema muzici, što znači da se stalno smiejemo, pjevamo i đuskamo po kući.

Svi zaslužuju da budu voljeni i srećni, a svako ko želi da bude brižan, prisutan roditelj, treba da ima podršku i mogućnosti da to i ostvari, pa to važi i za trans roditelje poput mene. Nažalost, još uvijek je potrebno više obrazovanja i podizanja svesti, ali ja sam ovde da kažem: moguće je imati porodicu, čak i ako ste trans osoba.

Želim da drugi vide da se ni po čemu ne razlikujemo od ostalih porodica. Nadam se da će moja djeca odrastati u svetu koji prihvata svog tatu, a ako ništa drugo, želim da se bar ne plaše da govore o meni slobodno, bez osude. Moj odnos s djecom je isti kao i kod bilo kog drugog oca. Učim ih da budu ono što jesu, razlikuju dobro od lošeg i, najsvežije, da voze bicikl", napisao je Karlos Munjes.