Život Enca Ferarija bio je protkan tugom, najviše zbog činjenice da je živio u vrijeme dva svjetska rata, ali to ga nije spriječilo da ostavi neizbrisiv trag.

Ferari potiče iz bogate porodice koja nikada nije oskudijevala ni u čemu. Sve do Prvog svjetskog rata, kada su muški članovi porodice Ferari otišli da brane otadžbinu. Enco je tada za dlaku izbjegao smrt, ali ne i njegov otac i brat, koji su poginuli na ratištu.

Porodica je ubrzo bankrotirala, a Enco se sa majkom i sestrom našao na rubu egzistencije. Onda je uzeo stvar u svoje ruke i odlučio da ostvari dječački san i veliku životnu želju pretvori u djelo.

Kasnije će se ispostaviti da je to bio pravi potez koji mu je donio ogromno bogatstvo.

Prvo je potražio posao u Fijatu, ali je bio odbijen. Kako nije imao nikakve druge izglede da se zaposli, Ferari se na kraju zaposlio u jednoj manjoj automobilskoj kompaniji „CMN“ (Costruzioni Meccaniche Nazionali), gdje je redizajnirao karoserije starih kamiona i pretvarao ih u mala putnička vozila. Tu je počeo da se trka 1919. godine. Zatim je počeo da vozi trke za Alfa Romeo, ali je nakon nekoliko godina uvidio da nije dobar vozač koliko je mislio. Uloživši sve što mu je ostalo, počinje da priprema automobile Alfa Romea za vožnju.

Jedno od najpoznatijih obilježja svih vremena, Ferarijev konjić, prvi put se pojavio na borbenim avionima kojima je za vrijeme Prvog svjetskog rata pilotirao Frančesko Baraka.

Enco Ferari se 1923. godine, poslije jedne trke, upoznao sa Barakovim roditeljima i oni su mu predložili da, „za sreću“ i uspomenu na njihovog sina heroja koji je poginuo prije kraja rata, doda konjića na svoj trkački automobil.

Žuta, zvanična boja Modene, rodnog grada Enca Ferarija, uzeta je kao pozadina i legenda je rođena. Godine 1931. znak propetog konja postao je obilježje marke.

Inače, rivalstvo između „Lamborginija“ i „Ferarija“, kompanija koje prave neke od najljepših automobila na svijetu, u to vrijeme poprimilo je mitske razmjere.

Ferari je u javnosti pažljivo hvalio vozače koji rizikuju svoje živote za njegov tim, insistirajući na tome da su za svaku dobijenu trku podjednako zaslužni automobil i vozač.

Međutim, njegov dugogodišnji prijatelj i računovođa kompanije Karlo Benci rekao je da je u privatnom životu Ferari govorio „da je automobil zaslužan za svaki uspjeh“.

Enco Ferari je preminuo 14. avgusta 1988. godine u Maranelu kada je napunio 90 godina života. Vijest o njegovoj smrti objavljena je tek dva dana kasnije da bi se, na njegov zahtjev, nadoknadila zakasnela registracija njegovog rođenja. Prvi automobil koji je nosio njegovo ime počeo je da se proizvodi 2003. godine kao Enco Ferari.

Italijanska mafija pokušala da ukrade njegov leš

Grupa italijanskih mafijaša uhapšena je jer su pokušali da ukradu tijelo Enca Ferarija, velikana automobilske industrije, kako bi od bogataške porodice i čuvene fabrike uzela otkup. Uhapšena grupa kriminalaca bila je dio mreže trgovaca drogom i oružjem, ali u svojim akcijama često je primjenjivala i iznudu i reket.

Buran ljubavni život

Automobilski imperator imao je izuzetno buran ljubavni život. Imao je suprugu, sa kojom je bio u braku gotovo pola vijeka, ali i brojne ljubavnice.

Enco je 1921. godine upoznao Lauru Garelo u Torinu, dok je bio vozač trka u usponu. Vjenčali su se u aprilu dvije godine kasnije u Modeni i Laura mu je bila najveća podrška dok je gradio karijeru vozača, a kasnije i uspješnog preduzetnika. Godine 1932. dobili su sina Dina, koji je, nažalost, umro veoma mlad. Dino je bolovao od mišićne distrofije i preminuo je u 24. godini života.

Obožavao je Enco svoju suprugu, ali joj nikada nije bio vjeran. Pričalo se da je bio opsjednut ženama, što su kasnije potvrdile i neke njegove ljubavnice. Posao je bio njegova opsesija danju, a noću su to bile žene.

Pričalo se da je varao svoju ženu, ali i da je varao sve svoje ljubavnice. U svojim osamdesetim godinama priredio je mali rođendanski ručak u restoranu u blizini svoje fabrike i uz desert izazvao starijeg kolegu koji se predstavio kao Kazanova rekavši da je spavao sa najmanje 3.000 žena.

„Samo tri hiljade?!“, nasmijao se Enco Ferari.

– Za njega su žene bile samo objekti – prisjetio se svojevremeno jedan kolega koji je godinama blisko sarađivao sa Ferarijem.

– Nije ga baš bilo briga za njih. To su bili simboli koje treba odvesti u krevet, samo još jedna linija na zidu. To je sve, piše Kurir.