Prva introspektivna izložba fotografija osobe oboljele od dijabetesa tipa 1 pod nazivom "How I Feel" otvorena je danas, u Muzičkom paviljonu "Staklenac", a banjalučka publika izložbu će moći pogledati do 15. novembra.

Mjesec novembar posvećen je prevenciji i edukaciji o dijabetesu, a Lea Leleta, mlada umjetnica i autorka izložbe, kazala je za "Nezavisne novine" da je dijabetes nevidljiva bolest, ali da osobe koje su oboljele od ove bolesti ne smiju biti nevidljive.

Ističe da je jako zahvalna Jeleni Radić Škrbić, predsjednici Udruženja osoba oboljelih od dijabetesa "DIABETno1", sa kojom sarađuje na raznim projektima i na čiju inicijativu održava svoju prvu izložbu fotografija u Banjaluci.

"Izložba je nastala povodom Svjetskog dana dijabetesa i samim tim fokus je na životu sa ovim oboljenjem. Pokušala sam kroz fotografije i skulpture da objasnim i prije svega pokažem kako moj život izgleda već 22 godine. S obzirom na to da sam završila vizuelnu umjetnost i vizuelnu komunikaciju, imala sam priliku da kroz fakultet pričam o dijabetesu i da kombinujem ono čime se bavim s onim sa čime živim od druge godine", kazala je Leleta, koja je odrasla u Nizozemskoj, a u BiH se vratila u tinejdžerskim godinama.

Napominje da ima odličnu saradnju sa većinom bh. udruženja u kojima su oboljeli od dijabetesa. Shvatila je da ima prostor da svi zajedničkim snagama pričaju o tome kako izgleda život sa dijabetesom.

"Prvo sam kao diplomski rad napravila slikovnicu 'Lea i njen dijabetes', gdje sam željela da dijabetes prikažem iz druge perspektive te da nije sve tako sjajno i bajno. Postižemo svoje ciljeve, odlični smo u onome što radimo, ali pored toga nosimo uvijek i ogroman kofer iznad glave, koji je pretrpan pitanjima i brigama. Uvijek razmišljamo o tome da li smo ponijeli insulin, da li nam je tu aparat za mjerenje šećera, da li nam rade senzori, da li imamo nešto slatko kod sebe. Ukoliko nešto bitno treba da se desi tu emocije variraju i to sve ima veliki uticaj na dijabetes", objašnjava Leleta, koja je na Instagramu pokrenula profil pod nazivom "Lea i njen dijabetes", gdje širi svijest o ovoj bolesti.

"To je bolest koja se, ipak, ne vidi. Meni kada je loše, kada ne mogu ni da opišem kako se osjećam, na meni se fizički ne vidi. Zato neki ljudi nemaju dovoljno empatije za one koji žive sa dijabetesom. Zato sam i željela da to ljudima pokažem, da svaki naš uspjeh, ostvaren cilj, sve što postignemo ima i dodatak", kazala je Leleta.

Dodaje da je u nesreći koja ju je zadesila imala i malu sreću jer je oboljela od dijabetesa sa dvije godine i nije imala period adaptacije.

"Neka djeca koja dobiju dijabetes sa osam ili deset godina moraju da mijenjaju svoj život, da računaju hranu, jedinice insulina i sve što dolazi uz to. Ja sam odrasla s tim i ja za drugi život ne znam. Roditeljima je, naravno, bilo teško, ali u Nizozemskoj je opet bilo drugačije jer se o dijabetesu mnogo više priča i svi otvoreno govore o tome. Voljela bih kad bi se to moglo i u Bosni implementirati, ali i na cijelom Balkanu", objašnjava Leleta.

Napominje da je tokom školovanja u Nizozemskoj njen nastavnik išao na obuku u bolnicu da nauči više o dijabetesu i da prepozna kakve promjene mogu da se pojave kod djeteta oboljelog od ove bolesti. To je onda prenosio cijelom razredu i djeca nemaju predrasude.

"Kada sam došla u BiH situacija je bila skroz drugačija, djeca bi pitala da li je to prelazno, šta smijem jesti i slično. Pošto sam odrasla u skroz drugačijoj sredini ja sam poprilično otvorena, a i zahvaljujući mojim roditeljima i dvije starije sestre nikad se nisam osjećala drugačije na ružan način, već sam znala da sam drugačija, ali na bolji, specijalniji način. Živimo u 2023. godini, treba da budemo otvoreniji i da pričamo o tome da se dijabetes razlikuje kod djeteta i odrasle osobe, a kroz priču i olakšati život oboljelima, prvenstveno djeci", smatra Leleta.

Ističe da bi voljela da svako dijete ima priliku da odraste kao i ona, da su nastavnici potpuno obaviješteni i svjesni, a ostala djeca bez predrasuda.

"Bitno je da ljudi znaju da kad imaš dijabetes nemaš odmora, to je kao da si 24 časa na poslu, i to možda nisam shvatala ranije. To je život bez dana slobodnog, bez pauze, a kada sagledam situaciju shvatam da samo u krugu ljudi koji su oboljeli od ove bolesti možemo da se osjećamo opušteno jer svi znaju kroz šta prolaze i edukovani su o tome. Ne mogu da vam opišem - u toku mog svakodnevnog života uvijek me prati i misao o tome kako se sad osjećam, mogu li šta pojesti, koliko trebam sebi dati insulina, da li sam sve ponijela što mi je potrebno", kazala je ona i dodala da joj je cilj da osobe oboljele od dijabetesa budu više vidljive.

"Želim da dođemo do toga da kada neko vidi insulinsku pumpicu na ulici ili senzor - da to ne bude ništa strano, bez čuđenja, već kao da neko ima u ruci telefon. Djecu zna pogoditi na ružan način kada osjete predrasude vršnjaka, pa se stide, povuku u sebe, a ja želim kroz svoj rad i život da im pokažem da dijabetes nije ništa loše i da mogu da se ponose. Djeca sa dijabetesom ipak odrastaju malo brže od svojih zdravih vršnjaka i na njima je mnogo veća odgovornost u odnosu na drugu djecu", zaključila je Leleta - prenose Nezavisne novine.

BONUS VIDEO: