Kada se na samom početku predstave pomene odlazak u Englesku sa kraljevskom vojskom, to za mene nije bio samo suvi istorijski kontekst. To je stvarni put mog pradjeda. Zbog tog istorijskog kovitlaca, ja danas negdje u svijetu imam najrođeniju lozu koju nikada srela nisam, a vjerovatno i neću. Upravo zato sam ovaj komad doživjela toliko lično da su se granice između publike i bine potpuno izbrisale.

Od polovine predstave, pa sve do narednog jutra, suze nisu prestajale. Uvukle su me scene, uvukla me bol koju sam prepoznala kao svoju. Dugo u noć nisam mogla zaspati, jer sam duhom i dalje bila prikovana u prvom redu sale Narodnog pozorišta Republike Srpske.

Krš, lom i srce Ličana

Likovi Rajka i Marte bili su mi toliko bliski da sam u njima vidjela svoju baku, oca, tetku... vidjela sam čitavu rodbinu i komšije iz Nebljusa. Taj kraj, taj krš i lom, rađa ljude koji su naizgled prijeki i tvrdi, ali su u suštini najsrčanija bića koja hodaju zemljom. Oni su Ličani u onoj najljepšoj i najtežoj definiciji te riječi. Kako to potvrđuje i lik Milke upečatljivom rečenicom: „Tvrd orah može samo sam sebe slomiti.“

Ono što me je potpuno dotuklo, u najpozitivnijem smislu, bila je autentičnost. Kroz dvoranu su se prolamale riječi koje su obilježile moje djetinjstvo: MUČI, DELO, ZERA, OKLEN... Te riječi nisu bile samo dio scenarija; bile su eho prošlosti koji je sve nas vratio u ono što je Lika nekada bila. Gledajući te scene, svjedočila sam i onome što je Lika danas, pusti gradovi koji i dalje čuvaju srpske duše. Tamo gdje se vraćamo da umremo.

Iako sam u vrijeme progona iz Krajine bila suviše mala da bih imala jasno sjećanje, „Martin udio“ mi je vratio one neizbrisive „fleševe“. One slike koje nosimo u podsvijesti, a koje su se ponovo proživjele kroz likove. Najteži i najsimboličniji trenutak za mene bio je onaj u kojem sin Nikola umire Marti u naručju tokom progona. To što on, tako mali, nije mogao da napusti Liku, toliko je duboka metafora da sam osjetila fizičku bol, kao da mi je neko pesnicom stegao srce.

Marta i Milka: Stubovi krajiške snage

Lik Marte je istinski spomenik svim krajiškim ženama, onima koje ne odustaju ni kada sve nestane. Ali tu je i Rajkova sestra Milka, ona je za mene definicija žene sa naših prostora koja na svojim plećima nosi čitavu jednu planinu bola, a opet stoji uspravno i prkosno.

Sa profesionalne strane, moram reći da je sve, od teksta Sanje Savić Milosavljević do režije Nikole Bundala, urađeno maestralno. Autobus koji je sve vrijeme na bini, koji se okreće i transformiše prostor, genijalno je rješenje koje nas vodi kroz sudbine prikazane na težak i dramatičan način. Ipak, ono što ovaj komad čini podnošljivim za dušu jeste taj naš prepoznatljivi humor. Onaj gorki, spasonosni humor koji nam je kroz najcrnja vremena pomagao da preživimo nedaće.

Zahvalnost 

Želim da iskažem ogromnu, ljudsku zahvalnost svakome ko je imao doticaj sa ovom predstavom. Sam roman Sanje Savić Milosavljević je remek-djelo, a njena dramatizacija je omogućila da se ova epska saga o našim porodicama ne izgubi u prevodu na scenu. Postaviti osam decenija života, od Like preko Beča do Beograda, u dva i po sata teatra, podvig je vrijedan dubokog naklona.

Glumci su bili toliko uvjerljivi da niste vidjeli igru, vidjeli ste goli život:

  • Nataša Perić (Marta): Iznijela je gotovo nemoguće. Gledati njenu transformaciju od mlade djevojke do stamene starice koja odbija pokleknuti pred istorijom bilo je katarzično. Oživjela je sve naše majke i bake, te tihe heroine koje su stubovi naših kuća.

  • Jovo Maksić (Rajko): U lik je utkao krajišku jednostavnost, plemenitost i dobrotu. Podsjetio me je na sve one očeve i djedove koji su nosili tragedije koje bi slomile i najjače, a opet ostajali ljudi.

  • Aleksandar Stojković Piksi (Dušan): Bio je naš emocionalni oslonac. Kroz humor nam je davao vazduha da preživimo najteže scene, istovremeno sažimajući svu apsurdnost rata i sudbinu običnog čovjeka.

  • Nikolina Friganović i Smiljana Marinković: Kroz likove Milke i Ivane prikazale su bolni kontrast generacija: od tihe, ruralne patnje do urbanih dilema modernog doba. Nikolina je sa samo par pokreta uspjela da ispriča čitavu Milkunu cjeloživotnu tugu.

Scena predaje crne marame Nataše Ivančević, kao simbol smjene generacija u crnini, uz muziku Petra Topalovića i video-radove Petra Bilbije, bili su direktni udarci u kolektivno pamćenje.

Čitav ansambl je funkcionisao kao jedno biće.

Kao Bogunović, koja ne može i ne želi profesionalno da komentariše komad koji se tiče moje loze, mogu samo reći da je svako od njih sinoć bio dio moje porodice. Hvala im što su svoj talenat založili za istinu o našim „malim“ ljudima, čija je veličina u tome što su preživjeli nepreživljivo.