Po struci računovođa, nije ni slutio da će mu jedna noć potpuno promijeniti tok sudbine. Od najbliskijih ljudi doživio je najjezivije stvari koje se ne viđaju ni na filmu.

Ranih sedamdesetih godina, Andre Bamberski je živio i radio u Kazablanki, u Maroku. S njim je bila supruga Danijela i njihovo dvoje male djece – kćerka Kalinka i sin Nikolas.

Tamo su upoznali doktora Dietera Krombača i njegovu drugu ženu, Inge. Prva žena dr Krombača, Monika, umrla je iznenada, starosti 24 godine. Krombač je par godina stariji od Bamberskog, a u Kasablanki je radio kao ljekar u njemačkom konzulatu. Tu su bila i njegova djeca iz prvog braka, sin Boris i kćerka Diana.

Bračno nevjerstvo među prijateljima

Lijepo vrijeme, obrazovani, bogati Evropljani u egzotičnoj zemlji na sjeverozapadu Afrike… Nije teško pretpostaviti kako su ova dva para imala mnogo zajedničkih tema za razgovor i da su njihova druženja bila vrlo prijatna. Na kraju krajeva, živjeli su u istoj ulici i djeca su im pohađala istu internacionalnu školu.

Međutim, ta druženja nisu bila samo… prijateljski prijatna. Naime, Danijela Bamberski i Dieter Krombač uskoro započinju tajnu vezu. Danijela je atraktivna i ima tridesetak godina, a dr Krombač, deset godina stariji od nje, dokazano voli mlađe žene i zna kako da ih šarmira.

Andre Bamberski je kasnije tvrdio kako u to vrijeme nije imao pojma za aferu. To će saznati tek kasnije, u Francuskoj – bolje rečeno – sam će otkriti.

Kalinina majka mijenja život

Godine 1974. porodica Bamberski napuštaj Maroko, vraćaju se u Francusku. Nastanili su se u Pechbusqueu, mirnom mjestu na jugu zemlje.

Krombač takođe odlazi iz Maroka. Zajedno sa ženom i djecom se vraća u Njemačku, gdje u Bavarskoj povremeno radi kao doktor na zamijeni.

Godinu dana poslije, 1975., Danijela, inače nezaposlena, iznenada obavještava supruga kako je našla posao. U pitanju je angažman u jednoj kancelariji za nekretnine.

Problem je što je ta kancelarija smještena u Nici – nekih 560 kilometara istočno od Pechbusquea. Zato će, rekla mu je, tamo iznajmiti apartman, gdje će boraviti radnim danima, a kući dolaziti vikendom.

https://aloonline.ba/svijet/video-pravda-stigla-poslije-pola-vijeka-92-godisnjak-optuzen-za-silovanje-i-ubistvo/

Sve veće sumnje kod muža

Sada već sumnjičav, Bamberski je tražio od supruge da mu da neki kontakt, odnosno broj telefona ili adresu te firme. Danijela je to odbila, uvređena zbog takve vrste pitanja i njegovog nepovjerenja.

Jedne nedjelje je sela u automobil i zaputila se prema Nici, kako bi ujutro stigla na posao. On je sjeo u svoj auto i oprezno je pratio. Umjesto u smjeru Nice, Danijela je skrenula prema Toulouseu. Parkiravši, ušla je u neku stambenu zgradu i tamo ostala do idućeg vikenda.

Kako bi dodatno potvrdio svoje sumnje, Bamberski se u toj zgradi kod portira raspitivao za Danijelu. Portir mu je odgovorio: “Ah, znam, Vi sigurno mislite na gospođu Krombač!”

Frapantno iznenađenje, pa razvod

Vrlo brzo je uslijedio je razvod. Danijela se odselila u Bavarsku, gdje je nastavila da živi s Krombačom. Njih dvoje su se vjenčali dvije godine kasnije, 1977. a starateljstvo nad djecom je prepustila bivšem mužu.

Kalinka i Nikolas su živjeli s ocem u Francuskoj. Tri godine kasnije, 1980. godine, Bamberski je poželio lagodni život u Maroku. Donio je odluku da će se tamo preseliti s djecom.

Danijela je bila protiv toga. Jedna je stvar što ona, zbog ljubavi, živi u Njemačkoj, a djeca u Francuskoj – to je ipak blizu i mogu se viđati relativno često. Ali da otac djecu odvede u Afriku…

Nekoliko dana nakon što su Bamberski i djeca stigli u Maroko, Danijela je uložila službenu žalbu sudu u Toulouseu. Ovaj put je tražila starateljstvo.

Na nagovor svog advokata, a kako bi izbjegla civilnu tužbu, Bamberski popušta zahtjevu bivše supruge. On se vraća u Francuskoj, a djeca odlaze u Lindau, na jug Njemačke, kod majke i njenog novog muža, dr Krombača. Andre Bamberski je pristao da će djecu viđati samo preko praznika.

Najgora vijest

Dvije godine poslije, 1982, deseti je dan sedmog mjeseca. Malo mjesto u Francuskoj, nepunih 5 kilometara od Toulousea. Idilu toplog ljetnjeg jutra u Pechbusqueu razbija neočekivana zvonjava telefona, oko 10:30.

Bamberski se napokon javlja. S druge strane je Danijela. Zove iz Njemačke. Kroz plač, drhtavim glasom mu pokušava reći: “Kalinka je umrla.”

Šok i nevjerica. Kalinka – mrtva? Njegova kćerka, mezimica, to lijepo i pametno dijete, da je više nema?! Nemoguće! Kako, zašto! Svijet mu se srušio.

Andre Bamberski je tada imao 45 godina. Nije mogao ni sanjati koje će razmjere poprimiti ta tragedija niti kako će Kalinkina smrt promijeniti njegov, ali i živote svih umiješanih u ovaj slučaj.

https://aloonline.ba/svijet/tri-muskarca-osudjena-za-silovanje-dvanaestogodisnje-djevojcice/

Borba duga 30 godina

Od tog trenutka, pa idućih trideset godina, vodiće se pravna, ali prvenstveno privatna bitka za rasvjetljivanje ubistva četrnaestogodišnje Kalinke Bamberski.

Poziv nepoznate žene

Godina je 2009. Francuski grad Mulhouse, u blizini granice s Njemačkom. Jesen, 17.10, hladno. Tri su sata iza ponoći.

Mračno i prljavo dvorište između dvije zgrade. Iza željezne kapije, na podu leži muškarac. Ruke i noge su mu svezane. Isprebijan je, pothlađen, ali još uvijek živ. Rotacija, stiže policija.

Nekoliko minuta ranije, zvoni telefon u lokalnoj policijskoj stanici. Dežurni se javlja, a ženski glas, na francuskom jeziku i sa snažnim njemačkim naglaskom, govori:

- Idite u Rue de Tilleul, preko puta carinske kancelarije. Tamo ćete pronaći zavezanog čovjeka.

Nepoznata žena je nakon toga prekinula vezu. Dva patrolna vozila su se odmah zaputila prema navedenoj adresi. Policajci su brzo locirali ozljeđenog muškarca. Kada su mu skinuli povez s usta, on je samo promrmljao: “Iza ovog stoji… Bamberski!”

Skoro trideset godina unazad, okupila se manja grupa uplakanih ljudi na mjesnom groblju u Pechbusqueu. Povod je posljednji ispraćaj iznenadno preminule Kalinke Bamberski. Dok sveštenik izgovara molitvu, čuju se jecaji ožalošćenih roditelja i rodbine.

Kalinkin otac dao je sebi važno obećanje kojem je život posvetio

Nekoliko dana prije sahrane, Danijela je iz Njemačke nazvala bivšeg supruga. Kroz plač ga je obavestila da je njihova Kalinka umrla. Shrvan i u šoku, Andre Bamberski je rezervisao prvi let za Cirih. Sletivši u Švajcarsku, na aerodromu je unajmio automobil i krenuo prema jugu Njemačke, u Lindau.

Kasnije tog jutra, Bamberski leti nazad za Francusku. S njim ide sin Nikolas (11). Njih dvojica će tamo čekati da se iz Njemačke preveze Kalinkino tijelo, gdje će se i sahraniti. Sahrani će, pored ostalih, prisustvovati Danijela i dr Krombač, takođe potreseni i ožalošćeni.

Misteriozna smrt

Osim što je osjećao beskrajnu tugu zbog gubitka kćeri, Bamberski je bio frustriran, ljut, bijesan. Naravno, uobičajeno je da ljudi, kada tuguju za bližnjima – a tek roditelji za djecom – pokušavaju u tom gubitku pronaći neki smisao. Često je bilo kakvo objašnjenje bolje nego nikakvo.

Iako pobožan katolik, Bamberski Kalinkinu smrt nije pripisivao višoj sili. Naprotiv, on je sumnjao na ljudski faktor. Kao vrlo praktičan čovjek, otprilike je razmišljao: Kalinka je imala 14, gotovo 15 godina. Komunikativna, zdrava, aktivna, sportski tip… Jednu noć je zaspala i više se nije probudila. Zašto?!

Danijela je Bamberskom rekla kako njen sadašnji suprug, Kalinkin i Nikolasov očuh, ima dva objašnjenja, odnosno da on sumnja na dva potencijalna uzroka Kalinkine smrti.

Po mišljenju dr Krombača, koji je inače specijalista interne medicine, prvi scenario je toplotni udar. Kalinka je cijeli prethodni dan provela na jezeru, izležavajući se jakom suncu.

Drugi scenario, a taj je Bamberskom sigurno teže pao, kako je Kalinka umrla zbog odgođenih posljedica potresa mozga kojeg je zadobila kao dijete. Naime, jednom prilike, dok su još bili u Maroku, 1974. godine, Bamberski je izgubio kontrolu nad vozilom. Sletjeli su s ulice, a mala Kalinka je udarila glavom i zadobila potres mozga.

Neopisiva borba za pravdu

U toj situaciji, veliki broj ljudi bi se prepustio samosažaljenju i apatiji. Neke bi to i uništilo. Većina osoba bi, nakon nekog vremena, prihvatila realnost i krenula dalje. Ali ne i Andre Bamberski. On je tražio da mu se iz Njemačke pošalje službeni obdukcijski nalaz.

U Lindauu je pronašao hotel u kojem će prenoćiti. Rano ujutro se zaputio u tamošnju bolnicu, gdje je želio da vidi svoju Kalinku posljednji put.

Ozbiljni muškarac u bijelom je otvorio vratašca i izvukao ladicu rashladne komore. Na ležaju je bilo Kalinkino beživotno tijelo. Bamberski je jedva izdržao da ne izgubi svijest. Nakon što se isplakao, obećao je svojoj kćerki da neće stati dok ne otkrije sve okolnosti njene smrti.

Sve je više sumnjao da je Kalinka ubijena, iako za to nije imao nikakvih dokaza. Na početku će drugi ljudi njegova nastojanja interpretirati kao očaj jednog ožalošćenog oca, koji je bol preusmjerio u neko paranoično preispitivanje svih okolnosti smrti svoje kćeri. Možda su mislili i kako ga dodatno opterećuje grižnja savijesti jer nije bio pored nje kada je umrla.

Moguće da je Bamberski na početku upravo sebe krivio za Kalinkinu smrt. Kada je osoba ožalošćena, nije rijetkost da pogrešno zaključuje: “Da sam u Maroku manje radio, Danijela se ne bi osjećala usamljeno i Krombač je ne bi uspio zavesti. Djeca na kraju ne bi završila kod njih, u Njemačkoj. Možda bi, u tom slučaju, Kalinka danas bila živa…”

Naravno, ne možemo znati šta je sve Bamberskom prolazilo kroz glavu u to vrijeme. Činjenica je da su mu prijatelji i poznanici ubrzo počeli pružati sve veću podršku u njegovim teorijama o sumnjivim okolnostima Kalinkine smrti. Uspio je pokrenuti i pravosuđe. To će čak rezultirati zatezanjem diplomatskih odnosa između Francuske i Njemačke.

https://aloonline.ba/region/slavica-golim-rukama-zadavila-svu-svoju-djecu-a-kosti-ostavila-u-serpi-u-svinjcu-o-zeni-monstrumu-javnost-bruji-i-dan-danas-komsije-ispricale-sve-grozote-koje-je-cinila/

Sve sumnje upućenje na jednu osobu

Bamberski će vrlo brzo početi kriviti jednu osobu za smrt svoje kćerke. Tu će osobu proganjati po Evropi idućih trideset godina. Kako vrijeme bude prolazilo, podrška drugih ljudi će jenjavati. Izgubiće kontakt s većinom prijatelja, rodbine i kolega. Biće usamljen, izolovan. Njegovo mentalno zdravlje i moralne vrijednosti će se dovoditi u pitanje.

Bamberski u jednom momentu napušta i posao, a svu energiju, vrijeme i novac usmerava prema hvatanju osobe koju sumnjiči za Kalinkinu smrt.

Kasnije će reći: “To nije nikakva opsesija. Radi se o tome da sam Kalinki dao obećanje.”

Godina je 1985. Ponovo se okupila manja grupa ljudi na groblju u Pechbusqueu. Neki od tih ljudi nose forenzička odijela. Postavljen je i specijalni šator.

Šokantno otkriće

U toku je ekshumacija tijela Kalinke Bamberski. Sahranjena je prije tri godine, a ovaj postupak je pokrenut na insistiranje njenog oca.

Skidajući masku, iz šatora izlazi patolog. Pokretom glave daje znak Bamberskom da treba da popričaju nasamo.

-Gospodine Bamberski, uzorke ćemo poslati na dodatnu analizu, samo… Imamo problem.

Bamberski je drhtao od uzbuđenja, upijajući svaku riječ.

-Ovo Vam neće biti lako da čujete. Ali, kako da kažem… Nedostaju genitalije. Nema! Kompletan reproduktivni sistem je odstranjen. Žao mi je.

Jedan od prisutnih policajaca je pritrčao i pomogao Bamberskom da se održi na nogama.

-Kako… Kako je to moguće? – Bamberski je jedva hvatao zrak.

Patolog zamišljeno sliježe ramenima:

– Iskreno rečeno, to ni meni nije najjasnije. Kao što i sami dobro znate, obdukcija je napravljena u Nemačkoj. U izvještaju se ništa ne spominje… Ne znam, mora da je došlo do neke greške u komunikaciji između forenzičkih laboratorija tamo kod njih…

Bamberskom je trebalo nekoliko trenutaka da se sabere, a onda je shvatio: nije u pitanju nikakva greška. Radi se o namjernom prikrivanju teškog zločina – ne samo ubistva, već i silovanja!

Život na Bodenskom jezeru

Bodensko jezero je jedno od najvećih slatkovodnih jezera u Evropi. Prostire se između obala Njemačke, Švajcarske i Austrije. Ova destinacija je omiljeno ljetovalište mnogih domaćih, ali i stranih turista.

Na istočnoj obali Bodenskog jezera, na njemačkoj strani, nalazi se Lindau. To je glavni grad istoimenog distrikta (Landkreis), a pripada Bavarskoj. Stari dio grada (Altstadt) je smješten na ostrvu u Bodenskom jezeru. Ostrvo ima površinu od 0.68 km2. Sa ostatkom grada i države je povezan drumskim, kao i željezničkim mostom.

Nakon Maroka, Krombač se vraća upravo u Lindau, gdje radi kao doktor interne medicine. Od druge supruge se razvodi gotovo odmah po povratku, 1974. godine, a 1977. godine ženi Danijelu. Par godina kasnije, s njima dolaze živjeti i Danijelania djeca iz prvog braka, Kalinka i Nikolas Bamberski.

Godine 1982., Kalinka je pohađala srednju školu na francuskom jeziku u Freiburgu, pitoresknom univerzitetskom gradu u pokrajini Baden-Württemberg, koja graniči s Bavarskom.

Freiburg je od Lindaua udaljen nekih 170 kilometara, pa je Kalinka tamo živjela u internatu, a u Lindau bi dolazila vikendom. Sada je letnji raspust i provest će ga u Lindauu, zajedno s bratom, majkom i dr Krombačom.

Nažalost, to će biti i posljednje ljeto u njenom kratkom životu.

Kalinka i njena nesreća

Kasnije će se ustanoviti da Kalinka Bamberski nije bila srećna svojim novim životom u Njemačkoj. Iako lijepa, vedra i komunikativna, treba uzeti u obzir da je Kalinki bilo 14 godina (rođena 5.8.1967.), a poznato je da su tinejdžerske godine “osjetljivo doba”.

Zatim, ona i brat su preživjeli nekoliko šokova, odnosno nekoliko velikih životnih promjena u relativno kratkom vremenskom razmaku: nakon Maroka, gdje su odrasli, išli u školu/vrtić i imali prijatelje, odlaze u Francusku. Majka počinje raditi, i to u udaljenoj Nici. Otac ubrzo otkriva da ona ima ljubavnika – zbog toga u njihovog kući sigurno nije nedostajalo ni svađe ni drame.

Majka se nakon toga seli u Njemačku i tamo se udaje za drugog čovjeka. Oni ostaju da žive s ocem, majku viđaju samo povremeno. Nekoliko godina kasnije, otac im govori da se njih troje ponovo sele u Maroko. Samo što su se preselili, moraju nazad u Francusku, ali ovaj put je majka dobila starateljstvo i oni, deca, odsad će živjeti u Nemačkoj, s Danijelinim novim mužem.

Zato ne treba čuditi što je Kalinka toliko patila u tim novim životnim okolnostima. Kao da sve to nije bilo dovoljno, slabo je govorila njemački jezik. Život u Francuskoj joj je jako nedostajao.

Izrazila je želju da se vrati kod oca. Tamo će nastaviti školovanje od početka iduće školske godine. Danijela je na kraju pristala, a Bamberski je bio oduševljen. Dogovorili su se: kada završi ljetnji raspust, Kalinka se vraća u Pechbusque.

Posljednji Kalinkini dani

Lindau, petak, 09.07. 1982. godine. U Bodenskom jezeru puno kupača. Na plaži se ljudi sunčaju, neki i roštiljaju. Vesela graja, dječiji smijeh i zvukovi pljuskanja vode. Kalinka Bamberski je takođe cijeli dan provela na jezeru, plivajući i jedreći na dasci.

Kući se vratila oko 17:00 sati. Po riječima njene majke i očuha, bila je umorna i žalila se da se ne osjeća najbolje. U pola osam, Danijela, Krombač, Kalinka i Nikolas su sjeli za sto i zajedno večerali. Kalinka se rano povukla u svoju spavaću sobu.

Tamo je u krevetu čitala knjigu. Oko 22:00 je došla u kuhinju da se napije vode, pa se vratila u sobu. Oko ponoći, njen očuh, dr. Krombač, došao je do nje, zamolivši je da ugasi svjetlo i da spava.

Kobni momenat

Iduće jutro, nešto prije 10 sati, dr Krombač se spremio za jahanje. Ovaj četrdesetsedmogodišnjak je bio zaljubljenik u konje i vikendom je voleo da jaše po obližnjim planinama. Prije nego što će izaći iz kuće, zaputio se prema Kalinkinoj sobi, da je probudi.

Po njegovom svjedočenju, ona nije reagovala na pozive. Ležala je u krevetu, na desnom boku, potpuno nepomično. Već je bila nastupila mrtvačka ukočenost (rigor mortis).

Krombač će nešto kasnije patologu ispričati kako je svoju pastorku svejedno pokušao oživeti injekcijom Coramina, direktno u srce. Osim Coramina, koji je stimulans centralnog nervnog sistema, dao još je još dva stimulansa u noge – po injekciju Novodigala i Isoptina.

Naravno, ništa od toga nije pomoglo. Kalinka Bamberski je bila mrtva već satima. Autopsija će pokazati da je smrt nastupila između 3 i 4 ujutro.

Šta se dešava 30 godina kasnije?

-Policija, otvaraj!

Stariji muškarac je poslušno otvorio vrata. Iako je djelovao pomalo zbunjeno, nije pružao nikakav otpor pri hapšenju. Dio tima je ostao pretraživati hotelsku sobu, a dvojica njihovih kolega će osumnjičenog odvesti u stanicu na ispitivanje.

Nakon što su mu na ruke stavili lisice, pri izlasku iz sobe, jedan od policajaca se obraća osumnjičenom:

-Idemo, gospodine Bamberski, samo polako…

-Dobra večer, policija? Ja sam Andre Bamberski. Otac sam pokojne Kalinke, koju je silovao i ubio Dieter Krombač. Za njegovim hapšenjem postoji međunarodna potjernica. Molim vas, idite u Rue du Tilleul, tamo ćete ga naći.

Nakon nekoliko trenutaka ćutnje, dežurni policajac u Mulhouseu je odgovorio:

-Gospodine, samo nekoliko minuta prije Vas, nazvala nas je nepoznata ženska osoba – njemački naglasak? – s tom istom informacijom. Tako da smo već poslali patrole. U redu, javiću Vam se uskoro, čim budemo imali nekih novih saznanja.

Dvadeset minuta poslije, u 4 sata ujutro, isti policajac zove Bamberskog i govori mu:

-Našli smo Krombača, ali je u lošem stanju. Vi ste ovde, u Mulhouseu? Zamolio bih Vas da ne napuštate svoju hotelsku sobu, kolege će svakako da porazgovaraju s Vama…

Lažni nalaz

Nakon što je Kalinka umrla, Bamberski je sve više sumnjao u okolnosti njene smrti. Zato je zahtijevao da mu se iz Njemačke pošalje službeni obdukcijski nalaz. Tri mjeseca kasnije, u rukama je držao kopiju tog nalaza, prevedenu na francuski jezik. Dok je čitao, zgražavao se.

U nalazu je pisalo kako je obdukciju tijela vršio dr Hohman, patolog iz obližnjeg grada. Od prisutnih su bili još načelnik policije Lindaua, lokalni tužilac, ali i dr Krombač. Bamberskom se to činilo prilično neobično, mimo protokola: da očuh, internist (a ne patolog), bude prisutan na autopsiji svoje pastorke?

Nepoznat uzrok smrti

U izvještaju se dalje navodi da su na genitalijama pronađeni tragovi krvi, a u unutrašnjosti neka neidentificirana tvar. Hohman je takođe zabilježio prisutnost svježe ubodne rane od injekcije na desnoj Kalinkinoj ruci.

Krombač će potvrditi da joj je on, u petak prije večere, intravenozno ubrizgao otopinu Kobalt-Ferrlecit, jer ga je sama Kalinka molila da joj da nešto od čega će bolje pocrniti na suncu.

Dr Hohman nije izvršio toksikološku analizu krvi i tkiva, niti je provjerio da li je Kalinka bila djevica. Umjesto toga, uzorke krvi i tkiva je poslao u forenzički laboratorij, a svoj nalaz završio time da je potrebno pričekati sa zaključcima, sve dok se uzorci dodatno ne ispitaju.

“Kalinka je umrla jer je došlo njeno vrijeme.”

Teško je i zamisliti u kakvom psihičkom stanju je bio Bamberski u to vrijeme. Njegove sumnje su se množile, pitanja navirala, a nije bilo nikakvih konkretnih dokaza ni novosti iz laboratorija.

Neizvjesnost ga je izjedala, pa je nazvao Danijelu i pitao je zna li ona išta, jesu li gotovi rezultati. Obećala mu je da će razgovarati s Krombačom, da on to provjeri, pa će mu javiti.

Pošto se više nije oglasila, Bamberski nakon dva dana opet zove bivšu suprugu. Danijela mu je samo rekla da analize nisu provedene.

Bamberski nije mogao vjerovati, pa je bivšoj sasuo preko telefona:

-Kalinka je umrla dok je bila kod tebe. Tvoj sadašnji muž je doktor. Sada, tri meseca kasnije, ni tebe ni njega ne zanima uzrok njene smrti?!

Danijela mu je odgovorila:

- Shvati već jednom, Kalinka je umrla jer je došlo njeno vrijeme da umre.

Mišljenja stručnjaka

Prvo je potražio mišljenje dvojice patologa iz Toulousea. Oni su potvrdili njegove sumnje: sudeći po obdukcijskom nalazu, procedura nije bila uobičajena i mnoga su pitanja ostala neodgovorena.

Na primjer, rekli su mu, iako se navode povrede na genitalijama i prisustvo neindentifikovane stvari (koja bi vrlo lako mogla biti sjemena tečnost), oni ipak nisu testirali da li je četrnaestogodišnjakinja ikada imala seksualni odnos? Nikada nisu analizirali pronađenu supstancu? Tu nešto nije u redu, kao da se nešto namjerno želi sakriti.

Nakon što je to čuo iz usta stručnjaka, Bamberski je napokon imao neku potvrdu iz spoljnog svijeta da nije lud i da nije sve skupa umislio. Svi koji su pročitali obdukcijski nalaz, uključujući njegove prijatelje, slagali su se kako je u pitanju nekakvo zataškavanje.

Uznemirujući zaključak

Pod pritiskom Bamberskijevih advokata, početkom 1983. godine, lokalne vlasti u Njemačkoj naređuju daljnju analizu uzoraka tkiva preminule Kalinke Bamberski. Testove vrši Wolfgang Span, patolog sa Instituta za sudsku/forenzičku medicinu u Minhenu.

Dr Span se fokusirao na lijek kojeg je Krombač, po vlastitom svjedočenju, intravenozno ubrizgao Kalinki noć prije smrti. Radi se, dakle, suplementu gvožđa, Kobalt-Ferrlecitu, koji je, po Spanovom mišljenju, prilično kontroverzan.

Kao prvo, Krombač je naveo da je sama Kalinka tražila neko sredstvo za bolje tamnjenje na suncu. Međutim, Kobalt-Ferrlecit ne posjeduje takva svojstva. Doduše, Krombač je kasnije promijenio iskaz i rekao da je primarni cilj bio liječenje Kalinkine anemije, ali Span navodi da se ovaj lijek, čak i kada je u pitanju anemija, daje samo u rijetkim slučajevima.

Ako se Kobalt-Ferrlecit daje bez strogog nadzora, posebno nakon jela, može dovesti do mučnine, groznice, povraćanja i, u rijetkim slučajevima, do prestanka disanja ili zastoja srca.

Span je naveo kako prisutnost komadića hrane u Kalinkinim plućima i jednjaku upućuje da je upravo sporna injekcija dovela do smrtnog ishoda. Nakon što je primila Kobalt-Ferrlecit, Kalinka je pala u anafilaktički šok, izgubila svijest i ugušila se sadržajem kojeg je povratila.

S tim će se kasnije složiti još jedan ekspert, Peter S. Schonhofer, profesor farmakologije: “Intravenozna injekcija Kobalt-Ferrlecita je najnajverovatnije dovela do smrti Kalinke Bamberski.”

Sve je ovo bacilo veliku sjenku na Krombačovu verziju razvoja događaja, ali i na njegovu vjerodostojnost uopšteno. Dr. Span navodi kako upotreba nimalo bezopasnog Kobalt-Ferrlecita nije bila opravdana u Kalinkinom slučaju, bar ne na način i iz ovih razloga koje je naveo dr Krombač.

Span u svojoj analizi zaključuje da kako nema nikakvih znakova imunološke reakcije na okolnom tkivu, što znači da je smrt nastupila skoro momentalno. U tom slučaju, Krombač je svjesno zavarao istražitelje oko vremena koje je prošlo između injekcije i Kalinkine smrti.

Naime, Kalinka je umrla između 3 i 4 ujutro. Nije moguće da je primila injekciju oko 19:30 prethodnog dana/noći, a kako je to naveo njen očuh. Krombač je morao Kalinki dati injekciju – neposredno prije nego što je umrla!

Bamberski pod istagom

Jesen, 2009. godina, Mulhouse, Francuska. Andre Bamberski je u istražnom pritvoru, gdje je na ispitivanju proveo dva dana i dvije noći.

Pored ostalog, istražitelji su ga pitali:

-Anton Krasniki? Znači li Vam išta to ime? Imigrant s Kosova?

Iako umoran, Bamberski je odgovorio:

-Znam Antona, ali nemam pojma kako se preziva. Prvi put čujem za to prezime.

-A 19.000 evra, koje smo pronašli u sefu Vaše hotelske sobe, šta je s tim, gospodine Bamberski?

Minhen, 1983. godina. Patolog Wolfgang Span je proveo dodatnu analizu uzoraka tkiva i zaključio kako je najvjerovatnije uzrok smrti Kalinke Bamberski injekcija Kobalt-Ferrlecita, koju je Kalinki intravenozno ubrizgao njen očuh, dr Krombač.

Za dr Spana, razlozi za davanje lijeka, a koje je Krombač naveo (pritom menjajući iskaz), svakako nisu opravdani. Vremenski okvir iz Krombačovog službenog iskaza takođe nema smisla. Sve upućuje na kriminalne namere i radnje. U najmanju ruku, radi se o ubistvu iz nehata.

Međutim, Spanov izvještaj, s kojim će se složiti i neki drugi stručnjaci, neće biti dovoljan za lokalnog tužitelja. Po njemu, Spanova analiza se svodi samo na indicije, bez nekih direktnih i nepobitnih dokaza. Time je istraga smrti Kalinke Bamberski službeno završena. Odluku o zatvaranju istrage će poduprijeti i glavni tužitelj u Münchenu.

Čovjek koji se stalno izvlačio

Bavarsko pravosuđe nikada neće obrazložiti zbog čega je istraga slučaja K. Bamberski tada obustavljena niti zašto Krombač nije priveden na daljnju obradu. Međutim, to neće biti prvi, a ni zadnji put da doktor Dieter Krombač izmiče istrazi.

Na primjer, poslije će se ispostaviti da ljekar hitne pomoći, koji je prvi došao na mjesto događaja kako bi službeno ustanovio Kalinkinu smrt, nije ni pozvao policiju, iako je to trebao uraditi po službenoj dužnosti. Navodno je upravo Kromba insistirao kako nema potrebe za tim i da se tijelo direktno preveze u mrtvačnicu.

Jedna je stvar što je jedna osoba popustila pred zahtjevima uglednog kolege, ali šta je s pravosuđem? Zašto je ono tako lako odustalo od istrage?

Razloga može biti više: Krombač je bio vrlo ugledan doktor u Lindauu. Po svemu sudeći, djelovao je kao brižan otac i očuh. Moguće da je u tom periodu i samo pravosuđe bilo preopterećeno nekim hitnijim slučajevima. Isto tako, rezultati analize tkiva nisu bili dovoljno direktni i jasni. A možda je, na primjer, glavni tužilac bio član istog konjičkog kluba kao Krombač, pa ga je ovaj uspio šarmirati i uvjeriti u svoju verziju priče?

Bamberski je bio siguran je Krombač pod nekom protekcijom, moguće i na državnom nivou. Je li Krombač u konzulatu u Maroku uspio ostvariti tako moćne, uticajne kontakte? Je li on zapravo bio nekakav špijun, pa je zato imao toliku zaštitu?

Kako god, Dieter Krombač više nikada u Njemačkoj neće biti predmetom istrage u slučaju Kalinke Bamberski.

Sve jača snaga Bamberskog

Zato je na drugoj strani Andre Bamberski, Kalinkin otac. Koliko god da su pravosudne institucije i medicinska struka u Njemačkoj pokušavale “pokopati” slučaj, toliko je on, pa još i više od toga, ustrajavao da se sve iznese na svjetlo dana.

U to vrijeme je uhapšen u Njemačkoj – ne Krombach, nego Bamberski. Nakon što je u pritvoru proveo 24 sata, morao je platiti kauciju u iznosu od oko 2 000 njemačkih maraka. Nakon tri mjeseca , osuđen je u odsutnosti na tri mjeseca zatvora ili novčanom kaznom od 400 000 njemačkih maraka.

Zbog ove drakonske kazne, Bamberski neće smjeti doći u Njemačku idućih 5 godina, sve dok taj slučaj službeno ne zastari. Ali, u čemu se sastojao njegov zločin?

Godine 1983, za vrijeme održavanja Oktoberfesta, Bamberski je hodao ulicama Lindaua i prolaznicima dijelio letke. Bila ih je puna torba. Na svakom od njih je bila isprintana Kalinkina slika, ispod koje je pisalo:

“Stanovnici Lindaua! Trebate znati da ubica, Dieter Krombač, živi u vašem gradu. On je silovao i ubio moju kćerku, 10.07.1982. godine, a njegov zločin su zataškali doktori, policijski komesar, kao i tužitelji. Molim vas, pomozite mi da dobijem pravdu!”

Podijelio je preko 2000 letaka. U jednom momentu, kroz festivalsku gužvu je ugledao Dianu (19) i Borisa (17), Krombačovu djecu iz prvog braka. S njima su bila i dvojica policajaca. Kretali su se prema Bamberskom. Bamberski je uhapšen, a kasnije i optužen za klevetu na račun Krombača, remećenje javnog reda i mira, kao i za narušavanje ugleda javnog tužioca.

Godine 1988., njemačke vlasti, na zahtev francuskog pravosuđa, šalju uzorke pluća, srca, kože i drugih tikva ranije izvađenih iz Kalinkinog tijela. Nije jedino bilo uzoraka krvi, koje je, iz nepoznatih razloga, dr. Span prethodno odbacio.

Zbog nedostatka uzoraka krvi, francuskim patolozima nije bilo moguće direktno dokazati da je Kobalt-Ferrlecit uzrok Kalinkine smrti. Međutim, složili su se sa Spannovom analizom: Kalinka je umrla nasilnom smrću, a po svemu sudeći, uzrok je doza navedenog lijeka, odnosno reakcija na lek.

Krombač nedodirljiv

Za razliku od njemačkog, francuskom pravosuđu je ovo bilo dovoljno da osude Krombača. Godine 1993, javni tužilac Francuske (glavni državni advokat) optužuje Krombača za “ubistvo s namjerom” i traži od njemačkih vlasti njegovo izručenje. Njemačka to odbija. Dvije godine poslije, 1995., Francuska osuđuje Krombača u odsustvu na 15 godina zatvora.

Bavarski, ali i autoriteti iz Berlina, ovu su presudu smatrali ilegalnom. Naime, stav njemačke vlade je bio da Krombač ne može biti izručen stranoj državi, s obzirom na to da je domaći tužitelj slučaj već proglasio zatvorenim. Predstavnici vlasti su kao argumente navodili i nedostatak dokaza, društveni status i uverljivosti priče dr Krombača, ali i činjenicu da se sama Danijela, Kalinkina majka i Krombačova supruga, zaklinje u njegovu nevinost.

Oko slučaja “Kalinka Bamberski”, Francuska i Njemačka vodile neku vrstu pravosudnog hladnog rata. Za to vrijeme, Krombač uživa. I dalje živi pored Bodenskog jezera. Njegova doktorska praksa cvjeta. Kao i ranije, kreće se u visokim društvenim krugovima, a u slobodno ijaše ili plovi svojom jedrilicom po jezeru.

Međutim, Krombač nije mogao odoljeti mlađim ženama, što dovodi do razvoda između njega i Danijele 1989. godine. Ona se vraća u Francusku i nastanjuje se u Toulouseu. Bez obzira na razvod, Danijela i dalje brani Krombača, tvrdeći da je nevin.

Dvije godine kasnije, Krombač se ženi po četvrti put. U pitanju je izvesna Elke, takođe deset godina mlađa od njega. S njom će 1992. dobiti kćer Katju. Ni taj brak neće potrajati.

Godine 1997, Bamberski prima poziv iz Njemačke. Zove ga jedna novinarka, inače Austrijanka, koja je od početka pratila slučaj. Rekla mu je:

-Krombač je uhapšen!

Bamberski nije mogao skriti oduševljenje: -Znao sam! Napokon!

-Ali, gospodine Bamberski, nema veze s Kalinkom.

-Ja… Ne razumijem, kako to mislite?

-Želim reći, uhapsili su ga, ali zato što je silovao jednu svoju pacijentkinju!

Ranije tog dana, 11.02.1997. godine, šesnaestogodišnja Laura Stehle dolazi u Krombačovu kliniku u Lindauu. Tamo ima zakazan termin za endoskopiju. Krombačov pomoćnik je bio na pauzi, negdje na ručku, pa je Krombač je djevojku uveo u prostoriju za pregled.

Upozorio je Lauru da će uvlačenje sonde vjerovatno biti bolno, stoga on preporučuje da prethodno intravenozno primi anestetik. Djevojka je pristala i uskoro izgubila svijest. Po njenim rečima, u jednom momentu se probudila, a Krombač, potpuno go, nalazio se iznad nje. Šokirana, pokušala ga je odgurnuti i pobjeći, ali se nije mogla ni pomaknuti. Anestezija je još uvijek djelovala.

Krombač je bio uvjeren da Laura, što zbog šoka, što zbog stida, to nikome neće ispričati. Međutim, čim je došla kući, sve je rekla roditeljima i oni su napad odmah prijavili policiji. Šest mjeseci kasnije, sudija Krombača proglašava krivim za silovanje maljoletne osobe. Osuđen je na dvije godine zatvora i oduzeta mu je ljekarska dozvola.

Uprkos svjedočenju žrtve i uzorku sperme, prikupljenog i analiziranog odmah nakon prijave silovanja, sudija ipak oslobađa Krombača. On više neće moći raditi kao doktor, ali neće ni u zatvor.

Kao argumenti za tu odluku, na izricanju konačne presude, navodili su se Krombačov ugled te nepostojanje prethodnih prijava ni presuda (u Njemačkoj nisu priznavali onu osudu in absentia iz Francuske).

Ovakva odluka je razbjesnila mnoge, pa je organizovan protest ispred zgrade suda. Među njima je bilo i šest žena, koje su takođe tvrdile da ih je Krombač na sličan način silovao. Upitane zašto se nisu ranije oglasile, navodile su dva osnovna razloga: ili im je anestetik pomutio pamćenje ili su se bojale zbog Krombačovog uticaja u društvu, tj. mislile su da su same i da im niko neće vjerovati.

Krombač se nije puno sekirao oko novonastale situacije. Dajući intervju za jednu francusku radio-stanicu, optužio je žrtvu, rekavši da se Laura njemu nabacivala i da se samoinicijativno skinula gola.

Povodom Kalinkinog slučaja, Krombač je Bamberskog je proglasio ludim i opsednutim čovjekom: “Smiješno je što on misli da bih ja spavao s njegovom kćerkom. Nisam imao potrebe. Bio sam oženjen; bio sam srećan sa Kalinkinom majkom.”

Dvije godine posle, kao slobodan čovek, Krombač živi u Scheideggu, u jednom selu u blizini Lindaua i nedaleko od granice s Austrijom. Kada je čuo da neko kuca, otvorio je vrata. Neugodno se iznenadio – na vratima je stajao Bamberski.

-Krombač, da znaš, ja se neću prestati truditi da te vratim u Francusku, gdje će ti se i suditi. Do tog momenta, ja naprosto neću stati.

-Ma ti si lud. Tebi je samo do toga da se osvetiš, pa kome god.

-Ne, ne, ne… Ti si nju silovao. Znam ja jako dobro šta si uradio.

-U redu, a da ja sad nazovem policiju, pa ćemo vidjeti? – odgovara Krombač.

Bamberski je samo klimao glavom, zagonetno se smeškajući. Zatim se okrenuo, ušao u auto i odvezao dalje. Krombač je za njim gledao kroz poluzatvorena vrata.

Nevjerovatan preokret

Godina je 2000, zapad Austrije. Krombač je na željezničkoj stanici. Prilazi mu policajac, koji još jednom pogledava u papire koje drži u ruci, a zatim autoritativno govori Krombaču: – Molim Vas da pođete sa mnom.

Krombač u austrijskom zatvoru provodi gotovo mjesec dana. Sudija je na kraju uvažio zahtjev njegovog advokata, da optužba, kojom se tereti Krombač, nije legalna. Biće oslobođen.

Nekoliko mjeseci kasnije, početkom 2001. godine, sud u Strasbourgu će narediti da se Krombaču, zbog nepravednih optužbi prema njemu, mora isplatiti odšteta u vrijednosti od oko 20 000 evra od strane države Francuske.

S obzirom na situaciju, Krombač je bio izuzetno opušten i samouvjeren. Međutim, njegov život se drastično promijenio nakon optužbe za silovanje maloljetnice. Nije više mogao legalno raditi kao doktor, a reputacija mu je bila značajno narušena. Zato je stalno bio u pokretu, seljakao se i mijenjao adrese svakih šest mjeseci.

Bamberski ga je pratio u stopu. U tu svrhu je unajmio i privatne detektive. I sam je često odlazio “na teren”. Međutim, Krombač je bio izuzetno spretan u ovoj igri skrivanja. Bilo je dana kada bi mu se izgubio svaki trag, da ni Bamberski ni njegovi detektivi nisu imali pojma gdje je bio za to vrijeme.

U tom periodu, Bamberski je bio prilično usamljen. Rodbina i prijatelji su ga odgovarali od takvih postupaka, govoreći mu kako se uzaludno žrtvuje, izlaže i troši. Mnogi su od njega već i “okrenuli glavu”, smatrajući ga ludakom, fanatikom, progoniteljem, čije su radnje, u najmanju ruku, nemoralne, ako ne i kriminalne.

Bamberski je nastavio revno nadzirati Krombačovo kretanje i ponašanje. Međutim, to nije uvijek bilo lako – Krombač je lukav, tajnovit i nepredvidljiv. Ponovo je počeo ilegalno raditi kao doktor.

Kada je Bamberski od svojih izvora za to čuo, da Krombač opet krši zakon, otputovao je u Bregenz, austrijski grad na obali Bodenskog jezera, u neposrednoj blizini granice s Njemačkom. Tu se smjestio u hotelu, a zatim automobilom zaputio prema Scheideggu.

Bamberski je želio dodatno istražiti nove informacije, u nadi da će makar na taj način Krombacha vratiti u zatvor. To nije uspio saznati, ali je otkrio nešto drugo: kuća, u kojoj Krombač živi, stavljena je na prodaju. Bamberski od meštana saznaje kako je Krombač dobio posao u Zapadnoj Africi, gdje će se preseliti do kraja tog mjeseca.

Bamberskom se u glavi upalio alarm: ako Krombač ode u Afriku, nikada se više neće vratiti i sve je izgubljeno!

Potresen zbog ove vijesti, Bamberski se odvezao nazad u Bregenz i vratio se u hotel. Tamo je dogovorio sastanak s jednim austrijskim privatnim detektivom, čije je usluge i ranije koristio. Bamberski je prepričao detektivu svoja saznanja.

Rekao mu je da ne zna šta da radi, da je očajan i kako bi jedino i najbolje rešenje bilo da detektiv otme Krombača i preveze ga u Francusku, gdje bi Krombač bio automatski uhapšen. Detektiv je saslušao Bamberskog, ali ga je ljubazno odbio: “Gospodine Bamberski, otmica je teško kazneno djelo i zaista ne mogu učestvovati u tome.”

Bamberski je bio očajan. Otvoreno se žalio i razgovarao o tom problemu sa svima koji su ga željeli slušati – poslugom u hotelu, konobarima u lokalnim kafićima i restoranima…

Poziv koji mijenja sve

Nakon par dana, zazvonio je telefon u hotelskoj sobi. Kada se Bamberski javio, s druge strane je čuo glas muškarca, koji je pričao na engleskom jeziku, sa snažnim stranim naglaskom:

– Ja sam Anton. Imam jedan prijedlog za Vas. Voleo bih da se vidimo, vezano je za Kalinku… Mogu Vam pomoći da ga prevezemo u Francusku.

Sutradan su se našli u obližnjem javnom parku. Anton je visok, mršav muškarac duge kose, komunikativan i prijateljski raspoložen. Ima tridesetak godina i poreklom je s Kosova. Rekao je Bamberskom:

– Trebaće mi 20.000 evra za troškove. Neću to moći obaviti sam, imam partnere. Što se mene tiče, ja ovo radim iz humanitarnih razloga.

Par dana kasnije, njih dvojica su se odvezla u Scheidegg. Parkirali su preko puta kuće u kojoj je Krombač živio. Bamberski je Antonu prstom pokazivao i terasu na kojoj Krombach svako jutro izvodi gimnastiku. Zatim su se vratili u Austriju, a Anton je Bamberskom savjetovao da ide u Francusku i tamo čeka na telefonski poziv. Tako je i bilo.

Sedam dana poslije, 17.10.2009. godine, Scheidegg, Njemačka. U inače mirnom selu, čuje se galama, lupanje, razbijanje. Trojica muškaraca su četvrtog ugurala u automobil i odvezla se u nepoznatom pravcu. Neko od mještana je pozvao policiju.

Malo kasnije, na trotoaru ispred kuće, u kojoj je živio Dieter Krombač, policajci su ugledali cipele, razbijene dioptrijske naočale i svježe tragove krvi.

Vozaču se žuri, ali se pokušava pridržavati ograničenja brzine na lokalnim cestama. Ne smije riskirati da ih zaustavi policija.

Za to ima dobar razlog: između sjedišta, na podu, leži pretučeni Dieter Krombač, zavezanih usta, ruku i nogu. Nazad, iznad njega, sjedi treći otmičar, koji pazi da je Krombač “pod kontrolom”.

Granicu su prešli bez problema, pa im je malo laknulo. U Mulhouse će stići nakon 5-6 sati vožnje po zavojitim cestama preko Alpa, uz povremeno zaustavljanje, kako bi Krombač dobio novu turu batina.

Otmičari će Krombača ostaviti u dvorištu između dvije zgrade u Mulhouseu, na adresi Rue de Tilleul, preko puta carinske kancelarije.

Jedna žena, vrlo dobro upućena u cijelu operaciju, prvo zove Bamberskog u hotel, a zatim i policiju, za svaki slučaj. Ranije toga dana, javila je Bamberskom da se iz Pechbusquea zaputi u Mulhouse, smesti u ranije dogovoreni hotel i tamo očekuje idući poziv.

Nazad u Scheideggu, policija pred Krombačovom kućom pronalazi i komad papira. Jedan od policajaca podiže papir s poda, uperivši prema njemu baterijsku lampu. Prišli su i drugi policajci, da vide o čemu se radi. Bio je to telefonski račun, na ime nekog Antona Krasnikia.

U žaru borbe, iz džepa ili automobila, Antonu je ispao račun za telefon!

Bamberski napokon dolazi do cilja

U toku je suđenje Dieteru Krombaču za ubistvo Kalinke Bamberski. Palata pravde (Palais de Justice), centar Pariza, 4.10.2011. godine. Sam proces je počeo krajem trećeg mjeseca iste godine, uz nekoliko prekida zbog Krombachovog narušenog zdravlja. Tada je imao 76 godina i probleme sa srcem.

Po sudnici je hodao polako, oslanjajući se na štap. Navodno je to posljedica premlaćivanja prilikom otmice. Uz pratnju sudskih policajaca, Krombač je smešten u prostoriju ograđenu neprobojnim staklom. Ta se staklena prostorija nalazi u ogromnoj sudnici visokih plafona.

Sva su mjesta bila popunjena. Novinarima je dopušten pristup, ali bez korištenja kamera. Suđenje je bilo dramatično, nabijeno emocijama.

Krombačova djeca

U sudnici su prisutna i Krombačova djeca: Diana i Boris iz prvog braka, već odrasli ljudi, kao i devetnaestogodišnja Katja, iz njegovog četvrtog braka, koja je takođe došla da ocu pruži podršku.

Članovi familije su imali pravo da svjedoče, pa je Boris Krombač sjeo na klupu i tvrdio kako je njegov otac nevin i da nikada ne bi naudio Kalinki. Što se njega tiče, Andre Bamberski je čovjek čiji se očaj, zbog gubitka kćeri, pretvorio u čistu mržnju.

Krombačova djeca će takođe pokrenuti stranicu na internetu, gdje će, pored ostalog, objavljivati fotografije, kojima žele dokazati kako je kuća Dietera Krombača bila kuća ljubavi i zajedništva – on posvećeni otac i očuh, oni, uključujući i Kalinku, voljena i sretna djeca.

Svjedočila je nekolicina njemačkih i francuskih stručnjaka – toksikologa, farmakologa, patologa. Jednoglasno se slažu: Kalinka Bamberski je prije smrti silovana.

Osim toga, novijim analizama uzoraka tkiva iz njenih pluća i srca, tehnologijom koja nije postojala u osamdesetim godinama, utvrđeno je prisustvo benzodiazepina u Kalinkinom tijelu. To znači da je bila pod snažnom anestezijom u noći kada je umrla.

Šta je sa Kalinkinim bratom?

Kalinkin brat, Nikolas Bamberski, inače se nije oglašavao u javnosti povodom smrti svoje sestre. To je i razumljivo: kao i Kalinka, i on je imao teške traume, koje su se samo množile nakon njene smrti.

Ipak, na suđenju je pitao Krombača:

-Kako se nikad nisi potrudio saznati šta se stvarno s njom dogodilo? Kako te nije zanimalo od čega je umrla? Ne sećam se da sam te ikad vidio da pokušavaš naći neki odgovor ili objašnjenje!

Danijela kao druga osoba

Danijela se činila kao sasvim druga osoba. Bila je ispijena, mračna, uzdrmana. Već je svjedočila na tom istom sudu, nekoliko mjeseci ranije. Krombača je opisala kao “zavodnika” sa nevjerovatnom snagom volje.

“Ako je on odlučio da nešto želi, ništa ga nije moglo spriječiti. Mene je odabrao jer sam bila udata, što je za njega samo još jedan izazov.” Rekla je da su ga posebno privlačile djevojke u ranim tinejdžerskim godinama. Njegov pokretač je “zabranjeno voće”, pa o čemu god da se radilo.

Danijela je navela da se tog jutra, 10.07.1982. godine, probudila oko 9 sati. To je bilo puno kasnije od njenog uobičajenog vremena buđenja. Zato je sada izrazila sumnju da joj je Krombač noć prije podmetnuo neke sedative.

Kasnije će se saznati da je Krombač redovno drogirao Danijelu, kako bi u kuću mogao dovoditi mlade ljubavnice. Danijela je prethodnih 29 godina branila Krombača, čvrsto vjerujući u njegovu nevinost povodom Kalinkine smrti. Sada je željela istinu.

Epilog

Suđenje Krombaču je zaključeno jedne subote, oko tri popodne, 22.10.2011. godine. Njegove završne riječi su bile: “Kunem se pred sudom i pred madame Gonin da nikada nisam povrijedio Kalinku.”

Nakon toga, trojica sudija i devet članova porote se povlače u svoje odaje, kako bi se cijeli slučaj razmotrio i kako bi porota donijela konačnu odluku. Porotnici su vijećali puna četiri sata. Oko 7 naveče, sudski policajci su upozorili zainteresovane strane kako je vrijeme da se svi vrate u sudnicu.

Dieter Krombač nije pokazivao nikakve emocije dok je slušao kako predstavnik porote čita odluku: “Smatramo da je kriv za zločin svjesnog nasilja koje za posljedicu ima nehotičnu smrt, uz otežavajuće okolnosti.” Krombač je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

Bamberski je oduvijek tvrdio kako je Krombač Kalinku prvo silovao, a potom ubio, da bi je tako zauvijek ućutkao. Dakle, po Bamberskom, primarni Krombačov zločin je silovanje, a ubistvo i ostale malverzacije su trebale služiti kako bi se prikrio taj primarni zločin.

Međutim, zbog nedostatka dokaza – nikada pronađenih reproduktivnih organa i nikada provedenih analiza krvi te nepoznate tvari prvotno uočene na genitalnom području – to nije bilo moguće dokazati. Zbog toga se u presudi silovanje i ne spominje, a sama Kalinkina smrt je označena kao “nehotična”.

Bamberski je svejedno plakao od sreće nakon izricanja presude. On je postigao svoj cilj: Krombač je napokon osuđen za ubistvo njegove Kalinke. Razotkriven je i kao silovatelj, iako ne u Kalinkinom slučaju. Kako god, mislio je Bamberski, Krombaču je sada 76 godina, pa je za njega 15 godina zatvora isto što i doživotna kazna.

Jednostavan scenario strašnog zločina

Bamberski je već odavno uvjeren u jedinu moguću verziju događaja u noći kada je Kalinka ubijena. Ta je verzija brutalno jednostavna, što je čini još strašnijom.

Naime, po mišljenju Bamberskog, Kalinka se, nakon večere, povukla u svoju spavaću sobu, ranije nego inače. Tamo je čitala knjigu. Oko 22 sata je došla u kuhinju, da se napije vode. Krombač je sjedio u kuhinji i čitao. Možda je nagovorio Kalinku da i ona malo sjedne s njim, a usput joj u vodu podvalio sedative.

Ona se ubrzo vratila u spavaću sobu. Krombač je čekao neko vrijeme da sedativi prorade, a onda otišao kod Kalinke i silovao je. Nakon što je shvatio šta je uradio, smatra Bamberski, uhvatila ga je panika. Postao je svjestan mogućih posledica – ne samo eventualnih reperkusija za svoj ugled i posao, već bi mu i sloboda bila dovedena u pitanje.

Bamberski misli kako je Krombač u tom trenu odlučio da se Kalinke mora zauvijek rešiti. Zato joj je dao kobnu dozu Kobalt-Ferrlecita i usput smišljao scenario koji će ispričati ostalima, uključujući istražitelje. Krombač će ujutro, u Kalinkino tijelo, već satima mrtvo i ukočeno, ubrizgavati razne injekcije, a kako bi prikazao pokušaje oživljavanja.