U oktobru 1994. godine, Suzan Smit iz Juniona u Južnoj Karolini, pokrenula je nacionalnu potragu za svojim nestalim sinovima – trogodišnjim Majklom i četrnaestomesečnim Aleksandrom – u suzama tvrdeći da joj je automobil u kojem su na zadnjem sjedištu bili njeni sinovi ukrao neidentifikovani crnac.

Devet dana je održavala ovu laž, čak se i pojavljivala na nacionalnoj televiziji zajedno sa svojim bivšim suprugom, Dejvidom Smitom, moleći se za njihov bezbjedan povratak.

Ova srceparajuća priča je zahvatila cijelu Ameriku, sve dok se nije pojavila razarajuća istina: sama Suzan je vezala svoju djecu u auto-sedišta i namerno gurnula svoju Mazdu u jezero, udavivši ih.

Slučaj se raspleo kada su istražitelji primijetili nedosljednosti u njenom iskazu.

Naime nije bilo dokaza o krađi automobila, a dubina jezera sugerisala je da vozilo nije moglo slučajno potonuti.

Pod intenzivnim ispitivanjem, Smit je konačno priznala krivicu. U početku je tvrdila da je i ona pokušala da sebi oduzme život, ali nije mogla da to učini.

U prtljažniku su bili Suzanin vjenčani album, vjenčanica i drugi dijelovi njenog života za koje tužioci vjeruju da je pokušavala da uništi. Na kraju je Suzan otkrila da je počinila ovaj nezamisliv čin u nadi da će ponovo uspostaviti vezu sa bogatim lokalnim muškarcem koji navodno nije želio djecu.

Smitova je imala aferu sa bogatim sinom svog šefa, koji je upravo raskinuo sa njom jer nije želio djecu, ona je radila u lokalnoj tekstilnoj fabrici sa svojim ljubavnikom, ali kada je dobila njegovo pismo o raskidu, donijela je užasnu odluku, jer je vjerovala da će, nekako, ako nema djece, on željeti ponovo da bude sa njom, zato je spakovala cijeli taj dio svog života i gurnula ga u to jezero.

Suđenje je razotkrilo njenu smišljenu obmanu, uključujući njene uvježbane televizijske nastupe i manipulativne molbe. U julu 1995. godine, porota je odbacila njenu odbranu privremene neuračunljivosti, osudivši je za dvostruko ubistvo. Osuđena je na doživotni zatvor.

Smitin zločin nije samo uništio njenu porodicu, već je i pokrenuo debate o mentalnom zdravlju, medijskim manipulacijama i društvenim pritiscima sa kojima se suočavaju mlade majke. Slika kako plače pred kamerama – znajući da su joj sinovi već mrtvi – ostaje jedan od najjezivijih primjera roditeljske izdaje u modernoj istoriji kriminala.