Prijetnja nije stigla iznenada, ali vrijeme i ton signaliziraju da Peking ozbiljno shvata šta se u Briselu sprema.

Zakon „Made in Europe“

Evropska komisija predstavila je 4. marta 2026. prijedlog uredbe IAA, koji je odmah nazvan zakonom „Made in Europe“. Evropski povjerenik Stefan Sežurne (Stéphane Séjourné) rekao je da će zakon „stvarati radna mjesta usmjeravanjem novca poreskih obveznika prema evropskoj proizvodnji, smanjenjem zavisnosti i jačanjem ekonomske sigurnosti i suvereniteta“.

Zakon cilja tri strateška sektora: čiste tehnologije, automobilsku industriju te energetski intenzivne industrije kao što su čelik, aluminijum i cement, piše Hina.

Konkretno, električni automobili koji primaju javnu podršku moraju biti sklopljeni u EU s najmanje 70 odsto komponenti, isključujući bateriju, proizvedenih u 27 država članica. Za čelik i aluminijum propisani su minimalni pragovi niskougljeničnog sadržaja od 25 odsto, a za cement pet odsto.

Za strane investicije u strateškim sektorima zakon uvodi obavezni nadzor za ulaganja iznad 100 miliona evra iz zemalja koje kontrolišu više od 40 odsto globalnih proizvodnih kapaciteta u dotičnom sektoru, prag koji na papiru ne spominje Kinu, ali u praksi gotovo isključivo na nju cilja. Cilj je povećati udio industrijske proizvodnje u BDP-u EU sa 14,3 odsto u 2024. na 20 odsto do 2035.

Briselu gori pod nogama

Kontekst je ključan za razumijevanje zašto Brisel nije mogao čekati. Samo u 2024. i 2025. evropski dobavljači u automobilskom sektoru najavili su više od 100.000 otpuštanja, a ankete pokazuju da oko polovine evropskih dobavljača automobila razmatra smanjenje proizvodnih kapaciteta u EU.

Pozadina je kineska industrijska politika koja decenijama premašuje ono što evropski konkurenti mogu pratiti. Prema podacima OECD-a (Organisation for Economic Co-operation and Development), kineske kompanije primaju četiri do osam puta više državne podrške u odnosu na prihod nego konkurenti iz drugih zemalja, uz dodatke koje je teško precizno izračunati, a uključuju jeftine kredite i indirektnu podršku.

Procjene Međunarodne agencije za energiju (International Energy Agency) pokazuju da je trošak proizvodnje baterijskih ćelija u Kini 20 do 35 odsto niži nego u Evropi. Trampove carine praktično su zatvorile američko tržište za te proizvode, što Evropu čini još privlačnijim odredištem za kineske viškove, prenosi Indeks.

Oštra prijetnja iz Pekinga

Kinesko ministarstvo trgovine u prijetnji nije biralo riječi. Njegov portparol izjavio je da IAA „nameće brojne restriktivne zahtjeve na strana ulaganja i može narušiti načela Svjetske trgovinske organizacije (World Trade Organization)“. Preferencijalnu oznaku „EU porijeklo“ u javnoj nabavci i javnoj podršci Peking je ocijenio kao investicionu barijeru i „institucionalnu diskriminaciju“.

Kineska privredna komora pri EU rekla je da zakon označava zaokret prema protekcionizmu koji će narušiti trgovinsku saradnju između EU-a i Kine. Peking je od EU-a zatražio uklanjanje diskriminatornih zahtjeva prema stranim investitorima, obaveznog prenosa intelektualne svojine i tehnologije te ograničenja u javnoj nabavci iz zakonodavnog teksta.

Kineska prijetnja protivmjerama dolazi u trenutku kada EU istovremeno otvara i drugi front.

Carine na male pošiljke

Savjet EU-a konačno je odobrio da od 1. jula 2026. svaka mala pošiljka vrijednosti ispod 150 evra koja ulazi u EU podliježe fiksnoj carinskoj taksi od tri evra po tarifnoj stavci. Mjera ostaje na snazi do 1. jula 2028, kada će biti zamijenjena redovnim carinskim tarifama.

Razmjeri promjene su značajni. Samo u 2024. u EU je ušlo oko 4,6 milijardi paketa u okviru tadašnjeg praga, a više od 90 odsto poticalo je iz Kine. EU procjenjuje da je do 65 odsto tih pošiljaka bilo namjerno na rubu isplativosti radi izbjegavanja carina.

Platforme poput Šeina (Shein) i Temua (Temu) izgradile su poslovne modele oko direktnog slanja robe potrošačima bez carinskih nameta, ali taj model od 1. jula više neće biti moguć. EU komesar za ekonomiju Valdis Dombrovskis (Valdis Dombrovskis) rekao je da mjera „predstavlja važan korak prema osiguranju jednakih uslova za evropske kompanije“, a povjerenik za trgovinu Maroš Šefčovič (Maroš Šefčovič) ocijenio je carinske promjene „najambicioznijom carinskom reformom od osnivanja carinske unije 1968“.

Šta Peking može učiniti?

Jakob Gunter (Jacob Gunter), analitičar berlinskog Merkator instituta za kineske studije (Mercator Institute for China Studies), objašnjava da Peking ne mora direktno komunicirati s evropskim kompanijama prisutnima na kineskom tržištu. Dovoljno je da one same zaključe kako je u njihovom interesu lobirati za popustljiviju evropsku strategiju.

Tome u prilog ide i poznati obrazac kineskih protivudara: selektivna ograničenja pristupa tržištu, poreske i regulatorne istrage te promjena nabavnih preferencija prema evropskim kompanijama s velikom izloženošću Kini.

Stručnjaci navode tri moguća scenarija. U prvom, EU i Kina ulaze u pregovore, čemu Peking u svojoj izjavi ostavlja vrata otvorenim, a IAA se modifikuje u ključnim tačkama kako bi se smanjila direktna diskriminacija kineskih investitora, možda modelom „priznatih partnera“ koji bi Kini ostavljao ograničen pristup.

U drugom scenariju EU usvaja zakon pretežno netaknut, Kina uvodi protivudare, najvjerovatnije u obliku istraga evropskih kompanija i nabavnih ograničenja, a obje strane istovremeno trguju i prepiru se pred Svjetskom trgovinskom organizacijom, koja nema brzo rješenje.

U trećem scenariju kombinacija kineskih prijetnji i unutrašnjeg evropskog lobija, posebno od strane zemalja s dubokim vezama s Kinom poput Njemačke i Mađarske, dovodi do tolikog razvodnjavanja zakona da „Made in Europe“ postaje simboličan, a ne operativan.

Nikome nije lako popustiti

Zakon moraju zajednički usvojiti Savjet EU-a i Evropski parlament, što tipično traje nekoliko mjeseci i u čemu ključne odredbe mogu biti izmijenjene.

Pozadinska matematika je jednostavna i objašnjava zašto nijedna strana ne može lako popustiti: Evropa gubi industrijska radna mjesta, Kina ima viškove kapaciteta kojima treba odredište, a Sjedinjene Američke Države su zatvorile svoja vrata.

Ono što se trenutno odvija između Brisela i Pekinga nije samo spor oko carinskih pragova i sadržajnih kvota. To je pregovaranje o tome kome će pripasti industrijska budućnost na bogatom evropskom tržištu.