Zlatan Ibrahimović odrastao je u siromaštvu kao jedno od petoro djece u porodici koja je živjela u opasnom stambenom kompleksu u centru Malmea, trećeg po veličini grada u Švedskoj.

Priznao je da je išao u školu uglavnom zbog besplatnih ručkova. Kada je škola angažovala specijalnog nastavnika da radi s njim, dodatno poniženje bilo je više nego što je mogao da podnese.

„Želio sam da se suprotstavim cijelom svijetu i pokažem svima koji su sumnjali u mene ko sam zaista“, napisao je u svojoj autobiografiji Ja sam Zlatan.

„I nisam mogao da zamislim nekoga ko bi mogao da me zaustavi.“

„Nikoga nije bilo da mi kaže: ‘Hej, kako si danas, mali Zlatane?’ Mogao sam samo da se solidarišem sa svojim etničkim autsajderima“, ispričao je prije nekoliko godina za Gardijan prisjećajući se djetinjstva u malom stanu na četvrtom spratu naselja Rozengard u Malmeu u Švedskoj.

Kao dječak bio je u prilici da uvidi sve mane toliko hvaljenog švedskog sistema jednakosti. Uspio je da se izdigne iz svega toga, da iz geta stigne do svjetlosti Pariza.

„Niko nije vjerovao da mogu da uspijem. Svi su me ogovarali, ponižavali, nazivali pogrdnim imenima. Mislili su da ću propasti, jer imam dugačak jezik. Smatrali su da imam bolesnu viziju, da se neće ostvariti. Ali, ja sam sanjao i dosanjao. I eto me ovdje. A ti koji su me blatili? Sada mogu da pojedu svoje riječi. To je moj najveći trofej“, dodao je.

Imao je samo dvije godine kada su se njegovi roditelji razveli – otac Šefik iz Bijeljine (BiH), radio je kao domar, dok je njegova majka Jurka iz sela Prkos (Hrvatska) radila po 14 sati dnevno kao čistačica da bi mogla da izdržava Zlatana, njegovu stariju sestru Sanelu, nekoliko polubraće i sestara od kojih je jedan postao zavisnik od droge, piše Stil.

„Bili smo siromašni. Skupio je jedva novca da mi kupi krevet u IKEA prodavnici, ali nismo imali para za dostavu. Nosili smo ga zajedno do kuće. To je bilo fantastično. Vrijeme sam provodio i s majkom, ali u suštini, živio sam s ocem. Jednom je cijelu platu dao da mi pokrije put u trening kamp. Nije imao za stanarinu, ali meni je dao novac“, otkrio je Zlatan, pa dodao:

„Moje djetinjstvo je bilo veoma teško, odrastao sam u imigrantskom naselju u Malmeu, na jugu Švedske, u nametnutom okruženju siromašnih imigranata iz Jugoslavije, Somalije, Turske i Poljske. Moji roditelji nisu mi mnogo pomagali, a rijetko bi pokazivali osjećanja. Bili smo strašno siromašni, ništa nismo mogli sebi da priuštimo. Frižider je konstantno bio prazan, sjećam se da sam nerijetko bio gladan.“

Jurka je bila vrlo stroga i imala je običaj da tuče Zlatana velikom drvenom kašikom. Jednom ga je udarila toliko jako da se kašika polomila, a onda je natjerala Zlatana da joj kupi novu.

Porodične okolnosti doprinijele su tome da je Ibrahimović „bacao cigle na automobile, krao u lokalnim prodavnicama... ukrao bicikl svog trenera, nakon čega su reagovale socijalne službe koje su Zlatana poslale kod oca. Srećom, njegov tadašnji trener u njemu je vidio veliki potencijal, ‘uzeo ga pod svoje’, nakon čega se Ibrahimović posvetio fudbalu i takve incidente ostavio za sobom.“