I danas živi na samoj granici Mrčevaca i Vakufa, njegova kuća je prva na teritoriji grada Laktaši. Bojan se rado prisjeća mladosti i fudbalskih dana. Igrao je protiv Romanovaca, Orahove, Dubrava, Veterana iz Bok Jankovca, Vihora iz Rovina i drugih ekipa.

„Sa mnom su igrali Gojko Škobalj Škobica, Ratko Jež Patak,  Borislav Aleksić Maca i drugi. Borislav je bio najbolji fudbaler u regiji, ali bio je momčić bez roditelja i niko ga nije imao pogurati. Ja sam davao golove uglavnom sa ivice šesnaesterca, iskosa sa desne strane. Kad šutnem loptu, ona ima efe i prođe kraj nemoćnog golmana u mrežu. Uh bilo je golova. Ja i Škobica smo sami za jedno prvenstvo dali 77 golova“, prisjeća se Bojan.

I danas se prepričava veliki derbi, odigran u Aleksandrovcu, između Granita i Romanovaca. Bilo je to 1975. godine. Na igralištu čak dvije hiljade ljubitelja fudbala.  Došli navijači iz Vakufa, Seferovaca, Mrčevaca, Maglajana, Kobatovaca, Krneta, Romanovaca, Aleksandrovca, Vilusa, pa čak i iz Laktaša.

g

Bojanova životna saputnica Jadranka došla je na tu utakmicu iz Laktaša i zagledala se u desno krilo Granita. I danas su zajedno i često se prisjete tog derbija.

„Na poluvremenu mi gubimo 3-0 od Romanovaca. Na njihovoj strani Dragiša Mirjanić okupio sjajnu ekipu. Ja okupio oko sebe saigrače i kažem im, čim počne drugo poluvrijeme dodajte mi loptu ja ću smanjiti na 3-1 i onda su naši. Napunićemo im mrežu. Baš tako je i bilo, ja sam smanjio na 3-1 i ubrzo su moji drugari dali još tri komada i slavili smo sa 4-3“, navodi Bojan prisjećajući se svojih saigrača i iz drugih klubova, poput Rade Kočića, legende Vilusa, Ratka Ježa, Bobana Nježića, Đoke poštara i drugih.

Bojan i Jadranka su danas penzioneri, ugledni domaćini i čestiti ljudi. Sa žalom se prisjećaju prošlih vremena, kada se omladina za razliku od današnjih vremena više družila, igrala i zabavljala. Po cijeli dan lopta, a onda uveče gitara i pjesma. Život je tekao kao u romansi Dragana Stojnića. A danas naviru sjećanja. I svi redom uživaju dok ih Bojan i Jadranka evociraju.