.jpg "Usvojen budžet Banjaluke za 2026. godinu")
Neprimjeren izbor muzike ume da napravi scene koje su istovremeno neprijatne i neodoljivo smiješne, a upravo jedan takav trenutak osvojio je TikTok. Video koji prikazuje pjesme koje nikako ne bi trebalo puštati na sahranama sakupio je više od 85.000 pregleda i izazvao lavinu reakcija na društvenim mrežama.
U snimku koji se ubrzano dijeli, kao primjeri krajnje neukusnog izbora navode se popularne domaće pjesme poput „Da se nađemo na pola puta“ Nede Ukraden, sa stihovima „znam da živjeću, preživjeću bez tebe“, zatim „Umri muški“ i „Da smo živi, zdravi još godina sto“. Ovakva kombinacija pjesama, iako tematski potpuno neprimjerena, mnoge je nasmijala do suza.
Humor tamo gdje ga ne očekujete
Iako je riječ o ozbiljnoj temi, korisnici društvenih mreža brzo su prepoznali ironiju situacije. Komentari poput „Oplakah“, „Genijalno“ i „Ko uopšte pušta muziku na sahrani, ali je presmiješno“ nizali su se ispod objave.
Međutim, kada se takva scena dogodi u stvarnom životu, smijeh uglavnom izostane. U to se uvjerio i Ivan D, koji je tokom sahrane svog ujaka doživio jedan od najneprijatnijih trenutaka u životu – i to zbog telefona koji je u najgorem mogućem trenutku počeo da svira.
Alarm koji je sve pokvario
„Dan prije sahrane navio sam alarm za 13.30. Ujak je preminuo mlad, imao je tek nešto više od pedeset godina i svi smo bili pod ogromnim stresom. Bio sam zadužen da smirujem njegovu ćerku, moju sestru, koja je tada bila na moru. Tri dana skoro da nisam spavao“, ispričao je Ivan.
Sestra se vratila u ranim jutarnjim satima, a naredni sati protekli su u suzama, šoku i pokušajima da se porodica sabere. Ivan je spavao na mahove, po sat ili dva, pa je alarm bio neophodan jer je legao tek oko 11 prijepodne.
Pjesma u najgorem mogućem trenutku
„U tom periodu sam stalno slušao Parni valjak. I zvono i alarm na telefonu bile su njihove pjesme. Konkretno, pjesma ‘Dođi’. Tog dana sam oba telefona, privatni i službeni, stavio na tišinu, misleći da sam riješio problem“, objašnjava on.
Ispostavilo se – nije.
Tokom same sahrane, u trenutku potpune tišine, dok se sanduk spuštao u zemlju, iznenada se začula muzika.
„U glavi su mi bile uspomene na ujaka, sveštenik je završio opelo, ljudi su plakali… i tada mi zazvoni telefon. Bio sam uvjeren da su oba na silent režimu, ali očigledno alarm nije bio utišan“, prisjeća se Ivan.
Pogled koji se ne zaboravlja
Pjesma je krenula u najgorem mogućem dijelu.
„‘Zaspao bih sada ja na tvojim rukama, budio se ne bih nikada…’ Taj dio je svirao. U trenutku sam se sledio. Svi su gledali u mene. Majka me je pogledala tako da sam bio siguran da bi me, da je mogla, gađala spomenikom. Baka isto. Jedino što sam mogao da uradim bilo je da bacim telefon na zemlju“, kaže Ivan.
Dodaje da mu nikada u životu nije bilo neprijatnije i da je u tom momentu poželio da propadne u zemlju.
Danas se cijela porodica tog događaja prisjeća kao bizarne anegdote, a Ivan kaže da je siguran da bi se i njegov ujak tome smijao. Ipak, njemu se stomak i dalje stegne kad se sjeti tog trenutka – i, kako priznaje, od tada pred svaku sahranu provjerava telefon bar tri puta.
(Alo)
Komentari (0)